Već sam po ne znam koliko puta spominjao da je talent ovog hiperproduktivnog Slovenca toliko razvijen i razveden na nekoliko uzajamno povezanih segmenata umjetničke kreativnosti da se redovito javljaju panegrici i sumnjičavci što su spremni bez ijednog ispaljenog metka opovrgnuti tu činjenicu. Prvenstveno zbog ogromne količine objavljenog materijala, u prvom redu onog glazbenog, a tek onda, kao u ovome slučaju literarnog. Takvi nevjerni Tome su česti. Iskreno rečeno, baš me zanima da li su uopće poslušali ijedan njegov album u kompletu, a ako i jesu, pitanje je da li su ga shvatili jer pjeva uglavnom na slovenskom. A kao pravi odgovor takvima, ova zbirka poezije odvraća lirikom na hrvatskom. I to na pravilnom književnom jer je Matej bio ona generacija koja je za vrijeme Jugoslavije govorila srpskohrvatski isto kao i materinji slovenski. Uostalom, sve generacije rođene do cirka 1982. su u osnovnim školama učile srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, te su s njime nastavile podjednako baratati i nakon raspada velike federacije bilo da su im materinji jezici neki drugi (južno)slavenski (makedonski, slovenski, bugarski, češki, slovački, rusinski, ukrajinski...) ili pak jezik neke ne-slavenske manjine (madžarski, albanski, turski, njemački, talijanski, grčki, rumunjski, romski...).

"Darovit sam"

'darovit sam
odlazim noću
da snimim sebe
na LP ploču

kažu: snimi,
pa onda pjevaj
dat ćemo ti srca
i slijepa crijeva

dat ćemo ti sve
za jedan hit
hajde, legendo
keep the beat

znam ja to dobro
sve to ja znam
mogu, ali neću
darovit sam'

Elem, hrvatskosrpski je bio jezik kojeg su svi govorili i razumijeli, no danas to više nije slučaj na nekolicini ex-Yu destinacija koje su ga prestale koristiti zbog uobičajenog slijeda događaja nakon raspada države prešavši isključivo na materinji, ili ga pak, ne žele koristiti zbog političkih uvjerenja. No, Matej se kao rijetko do sada u svojoj spisateljskoj praksi poslužio njime probudivši mnoga sjećanja iz vlastitog djetinjstva kada je gledao jugoslavensku TV, upijao stripove Lunov Magnus Stripa, Zlatne serije, Alana Forda, Marti Misterija, Đilasa..., kupovao ploče i kazete jugoslavenskih rockera i zabavnjaka, te bio kao i svi stanovnici Juge ovisan o takvom hobiju što je znao itekako ubiti vrijeme i dosadu podarivši i dobar dio ideologije i svjetonazora. Još ranije, tamo sredinom 2015. Matej se isprobao s ovakvom tematikom na prilično zbrćkanom albumu "Traperji" s omotnicom nekadašnjeg strip junaka Velikog Bleka, borca s istočne obale USA u vremenima gerilskih ratova između Francuza i Britanaca, no kao i bezbroj puta do sada, to su samo metafore koje vješto koristi za prikazivanje realnosti. Da približim onima koji to ne znaju: Veliki Blek je bio junačina svojeg kova, poštenjačina, moralist, humanist i veliki ratnik koji je predvodio svoje trapere u beskompromisnoj borbi protiv Britanskih osvajača što su u mahovima dolazili na američki kontinent da koloniziraju vlastite pionire i sve dobronamjernike koji su se iz Europe otisnuli u Novi svijet tražeći bolji život. Naravno, takvih strip junaka je još bilo upravo u tim vremenima 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća (Zagor, Komadant Mark, Teks Viler, Kit Teler, Kapetan Miki, Džudas, Ken Parker...), a svi su oni bili kontekstualizirani kroz različite periode američke povijesti od 17. do 19., a nešto rijeđe i 20. stoljeća. Ti stripovi zajedno s Alan Fordom su izlazili tih godina i bili su veoma popularni u osnovnoškolskim i srednjoškolskim okvirima, te se s njima napajalo i izgrađivalo društvo Titovih pionira željnih uzbuđenja budući da filmova na takvu tematiku i nije bilo u nekom izobilju.

"Sad smo u manjini"

'sad smo u manjini
ne znam što to znači
duplo vidimo
a uopće ne čujemo

zovu nas neka lica
ne prepoznajemo ih više
učinimo nešto
prije no što se smrkne

opusti se stavi kacigu
otvori vrata
još smo u manjini
nemam pojma kako to'

Kao što bi se moglo i predvidjeti po samom naslovu zbirke, ovdje je locirana dostatna doza humora kroz 69 pjesama, što vrlo kratkih, što onih od nekoliko kitica, a ima ih i nekoliko i po više stranica, te su razdvojene na 7 particija prezentirajući taj povratak u djetinjstvo prekapanjem stripovskog, a i glazbenog materijala u svojstvu stvaranja one karike koja danas nedostaje - ironične poveznice prošlosti sa sadašnjošću, inače vrlo omiljene Matejeve tehnike kakvom inspirativno šara i obara u posljednjih desetak godina. Sve su to većinom njegova prisjećanja na tu ex-Yu ostavštinu u koju uključuje i cijeli niz različitih aktera iz filmova, s pop-rock scene i literarnih djela koje je upijao kanalizirajući ih kroz višesmjerne procese na alegorijsko-metaforičkoj osnovi bilo da su čiste zafrkancije ili su pak, oni skokovi iz jednog vremena prošlosti u sadašnjost ili opet u daleku, daleku, najčešće imaginarnu ili mitološku prošlost koristeći čak i biblijske motive što su u vrijeme ex-Yu stubokom bili opasne teme ("Duga priča o žbunu", smiješna prispodoba o Mojsiju i Bogu kao joint-freakovima).

"Iggy Pop još vrijedi"

'u jednoj kući
na rubu grada
umire starac
goropadnik
zaželi da mu
pred smrt još jednom
u cijelosti puste
brick by brick'

Od pjesme do pjesme se nižu brojni detalji kojih se čak niti ja kao nešto stariji protagonist toga vremena ne mogu najjasnije prisjetiti tko su sve bili ti stvarni likovi što se spominju, no Mateju su itekako bili važni mozaik djetinjstva, školovanja i odrastanja. Sve ih je uspio utrpati u komične situacije, viceve, štoseve i zafrkancije ispisane lirskom dramaturgijom dajući do znanja da bez obzira koliko im se divio u kurentnom periodu, toliko su mu danas pomalo i smiješni i benigni i bezazleni, no nitko od njih nije bio nekakav ljuti faktor zbog kojeg se trebala provoditi cenzura. Prikazuje ih stvarnima onoliko koliko su stvarni i vicevi o Muji i Hasi što ih ne spominje, ali se osjeća prisustvo takvog načina izražavanja bez primitivnih ili perverznih aluzija, a što je zanimljivo, ovdje čak nema niti nekih izrazitih ljubavno-emotivnih intriga, no dade se naslutiti, posebice u zadnjem, sedmom poglavlju kako kroz lukave inverzije daje vlasititi sarkastični obol nekolicini onih koji su mu zabranjivali čitati, crtati i pisati, te su kroz neke takozvane odgojne mjere pokušavali izvršiti obrazovni pritisak. Može se sve to isčitati između redaka da se zabavlja s pasosima Bijelog Dugmeta, Magazina, Miše Kovača, Riblje Čorbe, Indeksa, Novih Fosila, Nede Ukraden, a i onih 'proljeva što svijetom vladaju u crvenom i crnom', a bome i onih 'ortaka što erotski drže olovku u šaci' dobacujući mu da 'previše mašta'.

Za Mateja sve ovo nije nimalo neuobičajeno. Takav način izražavanja on rabi već jako dugo na barem nekih posljednjih stotinjak albuma tako da svakome tko ga ne razumije dovoljno jasno na njegovom materinjem slovenskom, ova zbirka doslovce u tančine približava ugodan ekscentrizam kojim isijava njegova poetika.

horvi // 09/09/2018