Neprekidno aktivan, Matej se na novome albumu posvetio svojoj klasičnoj formaciji s akustičnom gitarom i usnom harmonikom pojačavši tempo u maksimalno brzi i ritmični legato. Svaki njegov rad ima nekih specifičnosti - ovaj je nevjerojatno zvrkast, zabavan, duhovit i frca skoro pa šašavo-otkačenim vokalizmima kakvi su se tek tu i tamo dobivali na prethodnim albumima. A nije naodmet ne spomenuti da u nekim kompozicijama čak i jodla, te poput jazz zabavljača improvizira vox-extended tehnikom u nabijenim tempovima.

Album je sastavljen od dva dijela - prvog konceptualnog sa 6 kompozicija i drugog neobaveznog bonusa od 4 zvrkaste pjesme. No, kako to kod njega biva, osovinu izraza čine poetični stihovi puni metafora i čudnovatih maštarija s metamorfozama, skokovima iz sadašnjosti u prošlost i neprekidnim promijenama stanja percepcije. Kroz prvi dio nazvan "Pesmi za roman" se poslužio predlošcima za svoj romanesk "Gora Stipe", a prema kraćem opisu na poleđini omotnice albuma (ako niste pročitali roman) moglo bi se zaključiti da je riječ o posve sumanutom SF djelu koje obiluje čudnovatim, ali neopisivo duhovitim humorom punim groteske i hiperaktivne zafrkancije. Spominje se kvadrogeno prepoznavanje vremena, susret s Velikim bogom leda, recitiranje urbane poezije, diahtrono pretvaranje dana u noć i obrnuto sa simultanim plesanjem charlestona i ispijanjem obogaćenog urana... Uh, jao, pa tko to može shvatiti???

Krajnc rijetko kada pribjegava klasičnoj interpretaciji vlastitih djela, no ovaj put to mu nije išlo u bogznakakvu korist. Kada se on uhvati uglazbiti svoju prozu ili poeziju, redovito se dobivaju relevantne nadogradnje istih koje su međusobno povezane. Dovoljno je samo prisjetiti se sjajnih koncepata uglazbljenih romana "Plašč, povest o oblačilu" (KUD Lema, 2012) i "Balada za bencinsko s sirom" (Litera, 2012) koji po svojim karakteristikama i samoj reinterpretaciji zahtjevaju od čitatelja i slušatelja daleko dublje poniranje od samih radnji i tijeka fabule. Odnosno, kod njega je potrebno zajedno tumačiti i literarno i zvučno djelo. Jest da je stoga i ovaj glazbeni dio nešto 'teži' za shvatiti i tumačiti ga bez pročitanog romana jer se u ovih 6 pjesama doslovce ne zna tko-što-kome-zašto-kaj-ča-what... Na omotu samo stoji da je roman objavljen za KUD Lema Ljubljana, no kako sam knjigu ovaj puta dobio gotovo paralelno s cd-om, nije mi teško povezati jedno s drugime jer sam i pročitao i poslušao. Najbolje bi bilo za svakog dovoljno zainteresiranog da prvo pročita knjigu, a onda posluša album, a ne obratno.

Roman je u prvih 60-tak stranica uistinu zanimljiva groteska o dolasku sniježnog jetija s Himalaja u Njemačku na press konferenciju, no kasnije se pretvara u dosadu s površnim uprizorenjem istočnjačke mitologije i povijesti, te okončava ruskim klasicizmom gdje se na zadnjih 7 stranica događa zaplet, rasplet, finiš i epilog. Krajnc nije dovoljno ušao u srž i suštinu teme samo se služeći jetijem kao mitskim bićem, no tako je kako je. Uglavnom vrlo zabavno štivo s puno dijaloga bez ikakvih konkretnih uprizorenja i istraživačkih poduhvata.

Isto tako bi se moglo reći i za ovaj album koji prati neke određene radnje romana. Kad se pročita roman, slušatelj bi očekivao istočnjačka tibetanska vokalna grlena mantranja, pentatoniku, barem nekakvih natruha tog bogatog folka uronjenog u zapadnjački glazbeni klasicizam kojeg predstavlja Krajnc, ili odjeke nekih 'visinskih' zvukova s Tibeta (odron lavine snijega, noise buku, eksplicitnu ili implicitnu scenografiju), no ništa od toga. Sjećam se da je 1991. kad se bombardirao Dubrovnik jedna velika ugledna svjetska satelitska TV u podlozi puštala trubače iz Dragačeva. Njima neupućenima je to bila samo jugoslovenska folk muzika, a ništa nisu znali o njoj. Pa niti da u toj Jugoslaviji živi više naroda i narodnosti nego li u njihovoj dičnoj zemlji koja je tada bila rijetka vlasnica državnog satelitskog TV kanala.

Tako se otprilike ponaša i Krajnc, a da ga uistinu čuje sniježni jeti Luk o kome piše u romanu, ovaj bi ga komotno mogao pitati - 'počakaj fant, jel to album o meni ili o tvojem viđenju Himalaje, mojeg doma kojeg si tako površno i neupućeno prenio svojim srodnicima u dolini nekakve europske civilizacije?'. Jeti je u Krajncovom kontekstu smiješna parodija inteligentnog izroda bez nekih posebnih sklonosti. Biće bez imagea, čak se ne zna niti kako on izgleda (osim da je dlakav zbog velike hladnoće), ali da ima fakultetsko obrazovanje, načitanost, dijalektiku, uljudnost i visoke normative ponašanja - ima. Onu poput Krajncove, onako kako on vidi nekog s Himalaja mada je jeti cijeli život živio u izolaciji. Čim se spustio s brda u Njemačku gdje je uglavnom dobar dio radnje stacioniran, taj jeti zna odmjeriti zaboravljenu pop-rock zvijezdu Shakin Stevensa iz prve polovice 80-ih. Ma daj, ne drobi drek... Krajnc je više puta spominjao izmet u romanu kroz različite kontekste i uglavnom mu je to najveća psovka romana uz neki 'pizdin' pridjev.

Krajnc, neosporno je, ima talent i bogatu maštu, samo ovaj puta nije iskoristio neke eksperimentalne i dovoljno hrabre resurse koji bi se očekivali u glazbenoj interpretaciji ovakvog djela. Fino je počeo album s kompozicijom "Vrh" koja govori o (ne)sretnom fikcijskom Otonu Fleisu koji je bio prvi zapadnjak što je otkrio imaginarnu goru Stipe i ujmanovski samostan, ali muzički gledano, pjesma je toliko prosječna i uklopljena u akustični legato s usnom harmonikom da praktički nikoga ne bi mogla uzbuditi ako ne zna njezinu pozadinu. "Menih" je najintrigantnija pjesma albuma s laganim amplificiranim shoegaze efektima akustične gitare i vokala, a govori o dotičnom Otonu koji se pronašao u samostanu na Himalaji kome su redovnici pokušavali nametnutni karmu i mantru. I to je otprilike sve što je zanimljivo na albumu.

"Načitan jeti" u klasičnom Krajncovom stilu, da ne kažem Dylanovskom, samo priča temu o tome kako se načitani jeti uspio snaći u ovoj civilizaciji, kupiti kartu za vlak imajući na umu neprekidno svojeg Boga leda s Himalaja. Jeti zna i za mandolinu i za fagot, treba zaboraviti na sve ono što je saznao iz svoje civilizacije, no Krajnc to realizira posve plitko kao da pjeva pjesmu o Lenki koja se šeta... I tako preko "Sod" gdje se pojavljuje Diogen iz bačve, Pablo Neruda i još neki likovi iz romana bilo da jesu u njemu ili nisu, ali su fikcija kojom je obogatio kontekst same pjesme.

"Kublaj Kan" bi trebala biti najjača i najzanimljivija pjesma albuma s obzirom na radnju romana budući da se susreće s Alfom (popularnim likom-vanzemaljcem iz komične TV serije 80-ih), no tu se Krajnc pokušavao pokazati kao dramaturg povezavši dva nespojiva svijeta. Nije mu uspjelo, mada je pokušao. Čast na hrabrosti i ideji, ali realizacija je jako plitka kao rijeka Soča.

Zadnja u ovom nizu "Katarza" je ubjedljivo najbolja, kulminacijska pjesma koja povezuje cijeli album. I probisvjeta Renhardta i jetija Luka i planinare i sve oni koji teže osvajanju vrhova - 'poglejte dragi moji, kaj vidite na steni/ se falusi semejijo zato kar so leseni/ ali par gre za kipce in starodavnih vod, če gdo ve na pravo, odnese ih za sto/ bi krono, bi kraljico, bi drugim svetoval/ kako raspreti perje na repu kakor paun/ kakor imeti vedno in brespogojno prav...'

Tu je Krajnc došao do svoje kulminacijske točke s kojom on umije baš poput starih klasičnih ruskih poeta i književnika dočekati svoj vrhunac. No, mnogo toga, da se dođe do 'orgazma', kod njega ima dugačke uvode, bespotrebne ruske scenarije u kojima se ništa osobito ne događa osim na početku i kraju, te trijumfalno finišira sagu o vlastitoj imaginaciji. Središnji dio mu je vrlo problematičan i tu bi morao ozbiljno poraditi u zanimljivosti. Umjetnički jest dorečen i metaforičan, ali da je dosadan i nezanimljiv ko' recitiranje Biblije ili interpretacija Dylanovih tekstova na drugi način s pokušajem oživljavanja umrlih emocija, onako bez snage i uvjerljivosti u cijeli koncept, meni dođe kao izložba slikara naivaca u Hlebinama ili Đurđevcu gdje osim naivnog slikarstva nikakva druga priznata umjetnost nije bogznašto prihvaćena. Kamoli rock ili avangarda.

Ostale 4 pjesme su daleko drugačije i neobično zabavne - "Bris" traje čak 7 i pol minuta, otkačena je verzija Štulića u 21. stoljeću spominjujući majstore Van Morrissona, Elvis Costella i ponoćno kino, ali Matej još uvijek nema šarm "Žare lepoteca", ako se itko više sjeća Jani Kovačića i njegovih hitova "Marširamo" ili "Delam kot zamorc" iz 1982/3 godine.

Nedovoljno je hrabar, priličan je konformist, te mada su ostale pjesme vrlo zabavne dopune, njegova snaga je u neprekidnim repetcijama Dylana na elokventan način. Glazbeno vrlo slab ovaj puta, uglavnom samo kroz akustični legato bez adekvatne i snažne poruke kakve izbijaju iz posve konketnog Diplomca, odnosno zvijezde ex-yu Damir Avdića iz Tuzle. Ako zanemarimo zabavni dio, ovaj namijenski prvi u principu ima zgodne tekstove s dvije snažne pjesme, no i one se utope u prosječnoj prosječnosti ostalih.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 06/08/2013