Od albuma do albuma, a u prosjeku po svakom barem drugom ili trećem Matej upada u vlastiti akustični klanac iz kojeg nikako da se iskoprca. Luta sa svojom akustarom poput trubadura s lutnjom repetirajući sebe samoga do iznemoglosti pokušavajući izvući neki novi izraz dodavajući efekte na legata, malo halova i dubova na vokal, prljaviji lo-fi ugođaj, a koji puta i nešto više i eksperimentalnije, no tek s vremena na vrijeme se pomakne od stereotipa. Samo onda kad je hrabriji i odvažniji ili napiše neki drskiji i provokativniji libreto.

A kako solo albume radi mahom na akustičnoj gitari bez ikakve potpore benda, muzika mu uglavnom služi kao pozadina za daleko zanimljiviji poetski kontekst. Niže pjesme raznolikih tematika, svaki album mu otkriva nešto novo iz lirskih preokupacija, te se jednostavno nameće hiperaktivnim glazbenikom i književnikom, odnosno, bolje rečeno suludim tempom stvaralaštva i izdavanja gdje kvantiteta pojede dobar dio kvalitete. U ovome primjeru sedmog ovogodišnjeg solo albuma po redu snimljenog negdje u proljeće 2015., on uz jednostavna legata i nekih zgodnijih riffova tek nekoliko puta pokazuje smionije sviračke sklonosti zadiranjem u rastrganu avangardno-zvrkastu staccato instrumentalizaciju ("Vek stoterih", "Ostareli komandant Krajnc" i "Do kam bodo šli" poigravajući se vokalno s Elvis Presleyom) ili u konkretan trenutak istinskog nadahnuća ("Tihožitje"). Po tko zna koji puta jer to se više niti ne može pobrojiti ili upamtiti, tekst mu je važniji od glazbe; on se u književnosti snalazi vješto, vrlo lako pronalazi inspiraciju, nepresušan je bunar ideja. Doduše, često se referira na neke već odrađene, svoje ili tuđe, a najčešće su to Cash, Springsteen i Cohen ili u ovome slučaju Dylanova 'the rolling stone' storija. Samo ne o nekome drugome, već prenesena u samog Mateja. On tako priča priču kako je davno bio klošar, odlučio putovati s gitarom po svijetu dok mjesec plovi po noćnom nebu, voziti se vlakovima u bespuća, tumarati po nepoznatim krajevima, susretati različite ljude, njihove živote i sudbine, pratiti njihova naklapanja i tračeve o njemu, te se naposljetku vidi kao ostarjeli komadant što je prošao bezbrojna bojišta i vidio raskomadana tjelesa. Ima u toj priči i romanse, emocija, satire, alegorije... svega onoga što se u njegovom stilu redovito nailazi s obaveznim blagoglagoljivim pristupom bez prkosa i nekih realnih pogibeljnih situacija, te osobitosti da revno pazi nikome ne stati na žulj. Da mu nešto ishitreno ne izleti. A upravo zbog takvog pristupa mnogo njegovih djela ne ostavljaju jak dojam, onaj nezaboravan i dramatičan. Više voli spontanost nizanja sličica i mozaika u kratkim crticama koje su ovaj puta smještene u nešto skraćenije kompozicije (prosjek je 2 i pol minute), ne gnjavi poput ruskog realizma, ali niti ne razvija odskočnu dasku za skok u drastične poduhvate jer je vjerojatno prilikom nastanka ovog albumčića mislima bio u ne jednom narednom, već cijelom serijalu koji je nakon njega urađen. Usput, ove godine od njega i Stara Mama Benda valja očekivati još nekih desetak dugosvirajućih radova.

Naslovi: 1.Luna gre vedno počasi čez nebo, 2.Tihožitje, 3.Bil sem, 4.Ti mi še manj'kaš, 5.Vek stoterih, 6.Do kam bodo šli, 7.Skozi moje misli grejo, 8.Samo traparija, 9.Videl sem te v zrcalu, 10.Ostareli komandant Krajnc

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 07/10/2015

PS: Naslovi: 1.Luna gre vedno počasi čez nebo, 2.Tihožitje, 3.Bil sem, 4.Ti mi še manj'kaš, 5.Vek stoterih, 6.Do kam bodo šli, 7.Skozi moje misli grejo, 8.Samo traparija, 9.Videl sem te v zrcalu, 10.Ostareli komandant Krajnc