'…čujem, dole iz sela ide neka halabuka, gore sa planine zvuci motornih testera i rika životinja, mora da se kote, nose jaja de stignu, rogovi im otpadaju pa buše traktorske gume, dlaka i peje im opada, pa cepa opanke...' ("Glib").

Koliko puta ste čuli žalopojke 'u ovoj vukojebini se ne događa ništa zanimljivo', 'ovdje je i Bog rekao laku noć', 'ova selendra je zadnja rupa na svirali'?

Neosporno je da su različite vrste luzera kao književni i filmski junaci (a i r'n'r antiheroji) omiljeni stereotip na ovim regionalnim područjima, no samo rijetkom i pažljivom promatraču ne promakne odraz onog neprimjetnog, takoreći nevidljivog, a duhom i tijelom prisutnog lika koji čami negdje na marginama deponije društva okružen grabovim drvima, opušcima, ispljuvcima, ukiseljenim krumpirima, blatom i nečime, čemu je jako teško dati definiciju, ali to 'nešto' ga na kraju dođe glave.

Saša D. Lović - Lovke (rođen 1973.) je član onog otkačenog benda Duo Trojica iz Bora, grada kojeg s neskrivenim lokalpatriotskim žarom zajedno s njegovom okolicom duhovito dočarava da nikako nije mjesto za ostvarenje životnih snova. "Lud je, rekli su im kod kuće" je njegovo četvrto literarno izdanje objavljeno kao mala džepna knjižica (14 x 11 cm, cirka A6) sa svega 45 stranica na kojima proizvoljno izmjenjuje poeziju i prozu, te desetak crno-bijelih ilustracija u oku teško percipiranoj line-art tehnici. Književnošću se bavi još od školskih dana, glavni i odgovorni je urednik časopisa "Sloganova", radove je objavljivao u zbornicima, dobitnik je više nagrada, piše za "Beležnicu", Srpski književni list i na raznim blogovima, te je bezuspješno studirao književnost na Filozofskom fakultetu u Prištini. Sudeći po ranijem solo albumu "Sigma!" - Ubikvitetna Eritrofobija (Slušaj najglasnije, 2008), te po spomenutome bendu, doslovce se šegači s prostorom u kome se genije često smatra idiotom, dok budale, sirovine i sumnjivi karakteri postaju cijenjeni i ugledni članovi društva.
Njegovi kratki epizodni likovi reprezentiraju upravo sirovi domaći i izvorni balkanski štimung seoskih kafana, prljavih WC-a, soba čišćih od tavana sa izgužvanom posteljom, ciganskih naselja, šumarijskih radilišta, močvara, buđaka, njiva preko kojih fijuće hladan severac... Oni nisu egzotični i idilični boemski stereotipovi kakve često nalazimo u regionalnim filmovima, već su sticajem životnih prilika sastavni dio Lovićevog zavičaja i pučkog svjetonazora gdje je stojadin još uvijek luksuzna limuzina, a mobitel kojeg ne zna koristiti baš svatko jedini doticaj s 21. stoljećem.

"Drva":

'...vozimo Aplja i ja neka drva mom selji, grabova, noč, magla/... i zaglavimo se mi, on meni i oca i majku i seme i pleme i počne kiša, a ladno, ladno i on bruuuum, vruuuuum, ma jok i poturam ja pod točkove i ćebe i kartone i neke daščice nađem iza, tu, tc, Aplja izvadi onaj njegov mobilni, al džabe, nema signal, onda počne da psuje i šutira one gume, psuje, psuje i odjednom ništa, gle, pa on pao, Apljo, Apljo ej bre, ja se derem, a on gleda belo, strefilo ga, tu, na sred puta i poče da zvoni onaj njegov mobilni, al dođavola, ja ne znam da se javim, pokiso stojim i razmišljam, nit selja dobio drva grabova, prvu ratu celu, i moj deo, Aplja dao onom Tomi za vodomer, da mu ugradi u selo, a Aplja umreo, a mlađi od mene, i sad šta ja da radim...'

"Bor selo, 2034.":

'...e sine, dobro da te baš sad pustili na odsustvo, gledali smo mi na TV gde si sve bio, i rešili da ti malo olakšamo, naime, bio je tu, kod nas, onaj doktor Sava, iz Evropske unije i kaže štačete kad vam se vrati sin iz armije, neče u selu nači ni jedno žensko čeljade, pa da se privenča, da počne da stvara svoju porodicu, i mi ni pet ni šes, zakoljesmo jagnje i tele, a tvoj deda odere pet jazavca pa odemo u Zmajevo i kupimo jedno petnaestogodišnje ciganče, al' nije imalo ni jedno žensko, te ga mi, kako nas je doktor Sava savetovao, odvedemo kod doktora Save u Bor i on ga uzme i poče da operiše...'
Ova humoristična knjižica donosi male i kratke crtice izvađene iz esencije stvarnog života u kojima se Lović pokazuje kao vjerodostojan promatrač-učesnik bilježivši ih bez dlake na jeziku gotovo sve ih sročivši u jednu rečenicu. Bez obzira bile one njegova fikcija ili interpretacija stvarnih događaja, one upravo ovako oblikovane legitimno i dokumentaristički kontekstualiziraju stvarni život naivnih, primitivnih i prilično neukih ljudi koji i nesvijesno stvaraju komediju od vlastitog života.

Vrijeme je da navučete osmijeh na lice - crknut će te od smijeha!!!

horvi // 08/10/2013