home > literatura > Iznutra

kontakt | search |

MARINA VELJAČA: Iznutra (Bratstvo duša, 2014)

Helena, glavni lik ovog impozantno dugačkog romana prikazana je kroz nekih desetak godina najburnijeg perioda odrastanja. Od završetka osnovne škole kada je krišom odlazila s prijateljicama na slušaonice Led Zeppelin, prvih pijanki, jointova, bonkasa u srednjoj školi, sve do završetka fakulteta i potrage za prvim zaposlenjem. Ona imaginarno predstavlja fikciju o jednoj izumrloj generaciji koja blues i rock 60-ih i 70-ih paradoksno traži u prvoj dekadi 21. stoljeća, posve je nesposobna prihvatiti tendenciju vremena u kome živi i relevantne rock scene, te traži istomišljenike lutajući po zamišljenim zagrebačkim klubovima i birtijama. Ispred nje su prohujali Tool, Franz Ferdinand, The Strokes, Limp Bizkit, The White Stripes, Korn, post-rock, post-grunge, hip-hop, alternativa, elektronika, techno, world-music, mnogobrojni žanrovi i stilovi, a ona uporno traži eklekticizam rocka kakvog su nekada slušali njezini roditelji još prije pojave Pink Floyd, Bowiea, Roxy Music, heavy metala i punka. Za nju praktički ništa poslije 1977. u rocku više nije bilo zanimljivo. Njena strastvena opsesija su uglavnom dugokosi rockeri koji obavezno moraju biti članovi bendova, po mogućnosti gitaristi, dramatično skače s jednog na drugog kao prava groupie cura koja se seksa sa svima i s vremenom stiče reputaciju okorijele droljice i neželjene posvoduše.

Fabula je dostatno zanimljiva s mnoštvom različitih i karakterno upečatljivo konfiguriranih likova koji se svi muvaju u istim relacijama zagrebačke blues-rock scene s bazom u klubiću-bircu Rupa, a uglavnom ima konotacije TV sapunice s naglašenim dijalozima, svađama, masnijim forama, prepucavanjima i nadmudrivanjima. Što će reći da je sve ono tvrđe, uzbudljivije po maštu i rockerski eksplicitnije zaobiđeno: nema opisa seksa mada je Heleni jedna od najbitnijih stvari poševiti se svake večeri, ali još bitnije da u cijeloj ovoj priči nema niti jednog konstruktivnog prikaza glazbe bendova za čijim gitaristima luduje ili nekog razgovora u kome oni pričaju o glazbi. A zna se dobro da su muzičari sposobni satima razglabati o pedalama, distorzijama, skalama, ikonografiji, imageu, uzorima, utjecajima, idealnim riješenjima, subjektivnim stavovima, kompromisima, iracionalnim preokupacijama, osvrtima glazbenih kritičara, strahovima da ti netko ne 'mazne' ideju, dogodovštinama s koncerata iza kulisa… Tek se nakon polovice romana može saznati da neki od njih sviraju obrade, no koje, to se ne navodi, kao i rijetke autorske komade za koje se čak niti ne spominje da li su na hrvatskom ili engleskom, odnosno što bi trebali biti u nekim žanrovskim okvirima. Stiče se dojam da je u svemu tome Heleni glazba ponajmanje bitna. Ne mari ona za njihove riffove, solaže, tempove, melodije, a bome niti za nekakvu rock ideologiju. Sve se to nalazi duboko na periferiji zbivanja tek samo kao zaobilazna putešestvija za što žešći hedonistički cilj nalik na Christiane F iz "Mi djeca s kolodvora Zoo" u obrnuto proporcionalnoj verziji - seks i pijanku od čega je još i ponajbolji specifikum čitavog romana uronjen u maligane i bezbrojna jutra teških mamurluka kada se gotovo niti ne sjeća što se dešavalo prošle noći i kako je s nekim završila u krevetu nepoznatog stana. Danas je to limunada koja se dešava svakome. Odeš negdje, zaružiš, napiješ se i probudiš se na nepoznatom mjestu.

Djelo jeste pisano senzibilno i strastveno, vrlo vatreno i revijalno provlačeći i neke Helenine zapise iz dnevnika poput kraćih blogerskih citata koji obavezno počinju naslovom neke pjesme Grand Funk Railroad, The Who, Led Zeppelin, Janis Joplin, Jimi Hendrixa, Robert Johnsona, Lynyrd Skynyrd, The Rolling Stones, Bad Company, elem davno pohranjenih vremena flower-power i hippy generacija u riznicu rock klasika koji se u njezinom kontekstu preporoditeljski vraćaju da bi nadživjeli suvremenu epohu 21. stoljeća. Čitajući sve te brojne (auto)cenzurirane fuk afere, ljubavne promiskuitetne jade, raznorazna promišljanja i posve potisnute događaje u vezi samih svirki, glazbe i koncerata, autorica Marina Veljača (rođena 1985. u Vukovaru s prebivalištem u Velikoj Gorici) lukavo uvlači čitatelja u mrežu intriga i neizvjesnosti bez ijednog stvarnog ili opipljivog dokaza izuzev spomena ponekog događaja u SKUC-u. No, kroz radnju se ne spominju niti zbiljski akteri tog razdoblja prošle dekade, barem Majke, Hladno Pivo, Kawasaki 3P, Let 3, TBF, Urban, blueseri-kantautori kojih ima 'mali milion', nastupi nekih velikih svjetskih zvijezda u Zagrebu. Ništa od toga.

Sve je samo fikcija. Pije se većinom vino (a ne pivo), ti 'njeni' bendovi odlaze na turneje po Jadranu, stalno sviraju po zagrebačkim klubovima, svi imaju love, očito su dobro situirani i nitko uglavnom ne spominje teškoću realno morbidne životne socijale, recesije i opće društveno-političke krize. Svi oni žive skoro kao uobičajeno razmažene rock zvijezde koje su spremne rasturiti bend zbog unutarnjih koškanja uglavnom uzrokovanih Heleninim ponašanjem, pokreću blues udrugu koja organizira blues takmičenje (što doduše i postoji u stvarnosti), da bi se na koncu cijela ta ekipa razišla u svađama i netrpeljivosti. Svaki svojim putem.

E, sad, kad će netko za XY godina čitati ovaj roman pomisliti će da se sve ovo stvarno dešavalo tokom prve dekade 21. stoljeća po zagrebačkim klubovima, samo da su njihova imena vješto sofisticirana. No, ipak nije. Znamo što se zbivalo i koliko je demo i rock scena eruptirala u svim pogledima s gomilama transžanrovskih metamorfoza, te koliko je mlade publike otišlo u drugom smjeru parodirajući se za narodnjacima i turbo-folkerima. Roman je nerealan, ali ne i nadrealistički, impresija je jedne solidno zamišljene fikcije proizašle iz pregršt rock pjesama koje obožava Helena, odnosno njena autorica i tu nema ama baš ništa sporno izuzev da je samo vrijeme radnje promašeni slučaj i trebalo ga je stacionirati barem u kasne 70-te ili rane 80-te kada su postojala nadmetanja između rockera, punkera i šminkera, čitao se Polet i Džuboks, te se otvoreno prepucavalo u rubrici 'Bez dlake na jeziku'. Tada bi "Iznutra" imao neki koherentniji smisao poput recimo Džuboksove rubrike serijala 'Dnevnik r'n'r zvezde'. Odnosno, roman je možda i najbolji pokazatelj razmatranja r'n'r-a iz rakursa one generacije koja ga je doživjela retroaktivno s 3-4 decenije zakašnjenja ne hajeći mnogo za adaptaciju stvarnosti, te revno dokazuje gomilu razloga zbog kojih upravo takva mlada publika ne dolazi na koncerte novih, modernih bendova. Isključivo zato jer ne sviraju oldschool rock-blues i njihove melodije se ne mogu zapamtiti, baš upravo kao što govori jedan Helenin citat: 'Svaki put kad želim biti u svom svijetu slušam to što već znam. Znam točno kako će se melodija razvijati i ne očekuju me iznenađenja. Nema nikakvih izazova. Mogu se samo prepustiti. Takav je moj svijet'.

No, na žalost, r'n'r s repeticijama prošlosti i revival-retro stavom, bez izazova i umjetničkog dekora inovacije, progresa, istraživanja i avangardnih shvaćanja nema budućnost što je naposljetku i dokazano utrnućem brojnih velikih izvođača koji su izgubili i kompas i kredibilitet kao da su, držeći se pijani plota, nastavili nositi kratke hlačice s tregerima i velikim srdašcem na prsima. Slušati prokušane šablone je gnjavaža isto kao i po tko zna koji puta gledati jedan te isti film u novim remake varijantama. Kako je jednom rekao Jean Jacques Burnel, basist The Stranglers: 'ne mogu shvatiti Francis Rossija, on u autu sluša svoj bend Status Quo, kad dođe u kafić konobaru daje da pušta Status Quo, a to vjerojatno sluša i kod kuće. Pa čovječe, to je kao da piješ vlastiti urin!'

Samoj autorici se ne mogu predbaciti nikakve zamjerke na dramatizaciji, dinamici i bogato opremljenom sadržaju s dosjetljivo predstavljenim kompleksnim ulogama od kojih su neke epizodne i sporadične. Kao film, s obzirom da se Marina bavi i režijom (uskoro očekujte njen prvi kratki film "Vožnja") dobrodošao bi u okvirima melodrame o rock glazbenicima, a takvi su zahvati na hrvatskim velikim ekranima vrlo rijetki, no činjenica jest da je roman u globalu nedovoljno angažirano uronjen u istinsku problematiku teme o kojoj se bavi. Ne ističe ama baš ništa posebno i očito je preuranjeno izletio pred rudo ne mareći za stvarni staus r'n'r-a poput beletrističke literature kojoj nije cilj ideološko razmatranje, već čista razbibriga.

Vrlo lijepo i uzbudljivo za čitati, ali volio bih da je sočnije, masnije, drskije, rockerskije i nadobudnije. I naravno, avangardnije i modernije. Ovako je samo jedan sjetan povratak u retro, a to nas ništa pametnom neće naučiti. "History will teach us nothing" - Sting (album "...Nothing like The Sun", 1988). Osim da je Marina sposobna spisateljica koja povlači nestvarnost mašte u konotacije nečega što ionako ne postoji i može vješto zavarati da smo svi mi u zabludi. Barem oni koji prate r'n'r. To kako ona piše odgovara jednom sasvim drugom vremenu u kome još nije bila niti rođena i možda se na ovaj način želi odužiti roditeljima personificirajući njihov realtivno idiličan život i odrastanje uz r'n'r.

Loša knjiga? Ni govora. Vrlo zanimljiva i poučna o kojoj se može razmišljati na dugi niz vremena.

horvi // 04/02/2015

Share    

> literatura [last wanz]

cover: Frik iz kvarta

ZLATKO MAJSEC: Frik iz kvarta (2017)

| 06/06/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Vršački underground strip

ILIJA BAKIĆ: Vršački underground strip (2017)

| 21/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Ako se ne možeš prilagoditi svijetu, promjeni ga

BORIS VUJKOVIĆ: Ako se ne možeš prilagoditi svijetu, promjeni ga (2017)

| 16/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Nuspojave

ZVONIMIR GROZDIĆ: Nuspojave (2016)

| 31/01/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Prozori za dušu

MILAN JANKOVIĆ: Prozori za dušu (2016)

| 08/08/2016 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> podaci o djelu
cover: Iznutra

> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*