Kad bi se slijedile upute ispita državne mature hrvatskog jezika za školski esej, ova pozamašno debela knjiga bi odmah kod svakog profesora pala na njemu. Citiram iz općih uputa: 'Pišite čitko. Školski esej bodovat će se s nula (0) bodova ako je pisan velikim tiskanim slovima ili ako je nečitko napisan'.

Doduše, ovo štivo nije nečitko napisano, ali ima gomilu pravopisnih grešaka za popravni ispit. Prvih cirka 30-tak stranica je napisano bez interpunkcije malim slovima (uz izuzetak nekih riječi napisanih VELIKIM SLOVIMA), a ostatak velikim jer autor očito nije mario za pravopis. Uz to su ovi tekstovi, govorim o onima ispisanim velikim slovima copy/paste format s njegove blog stranice bez korekture, te je jasno da autor nije naknadno čitao i provjeravao što je pisao budući da se neki tekstovi ponavljaju. A nije niti Zdena Franjić kao izdavač. Ovakav nered niti jedan profesor hrvatskog jezika ne bi uzeo u obzir i progledao kroz prste srednjoškolcu od 18-19 godina kojeg uči i zalaže se da ovlada osnovnim parametrima pisanja.

Don Mario Marcello je anksiozno delikatan tip koji ne poznaje norme i baš mu se fučka za njih. Nekoć je s vrlo perspektivnim riječkim bendom Školjke objavio 4 albuma za Slušaj najglasnije, a onda je počeo raditi solo projekt pod nazivom Crno Govno, te otvorio svoj blog na kome je svima pljuvao u lice. Nepravdi, licemjerju, odvratnom životu, neperspektivnosti, siromaštvu, nejebici, frustracijama, nezadovoljstvu, političko-društvenim poganijama, religijskim zabludama, ukratko rečeno razračunavao se s cijelim svijetom (epicentar je dakako Hrvatska) s vrlo malim brojem komentara čitatelja jer očito sve ovo nitko nije doživljavao kao teško pragmatičnim ili zabrinjavajuće doktrinirajućim stvarima što su bile aktualne, a kad su repeticija, tad umiju postati i nezanimljive kao kritike društvenog sistema. Na svu sreću, pohranjene su u ovoj knjižurini koja evidentno nije nikakav specifičan vodič kroz vitalna zbivanja u vrijeme Sanadera mada su stacionirana u epohu od otprilike 2003-2009, već su njegova razmatranja u kojima se samo ispoljava prgavi punkerski bunt bez konzekventnog riješenja.

Pričice i natuknice su vrlo kratke i sažete, ispresjecane s brojnim monolozima u samoći ispred kompjutera (to je daleko bolje napravila Tereza Vuk iz Ljubljane u sjajnoj knjizi "Creepyatrija", 2013), tako da ovo djelo tek samo po revoltu odaje šarm angažmana trudeći se biti istovremeno i ozbiljno i kritično i duhovito, no bez koncepta kojeg spriječava upravo suhoparna kopija onog što se autoru dešavalo na blogu i o čemu je pisao, a to je sve skupa, čak i u dokumentarističkom pogledu jako nezgrapno i smušeno. Nije u pitanju tko bi ovo čitao ili zašto, uvijek će se pronaći znatiželjnici kojima možda neće smetati mnogi pravopisno-lektorski feleri, potom to korištenje isključivo velikih slova, možda će se pronaći oni koji će od ovoga biti pametniji i produhovljeniji, međutim pređe li se i preko toga, ovdje unatoč blogerskog pristupa nema komunikacije jer se stiče dojam kako autoru ne treba nikakav katalizator osnovnih savjeta udarajući čekičem po klasičnom stilu pisanja, da ne kažem književnosti koja je, pak, vrlo daleko od "Briselskog kupusa". S druge pak strane, preokupacije o kojima zbori jesu na mjestu s ponekim vrlo zajedljivim stavovima u koje se ne bih uplitao (ima uistinu koješta diskutabilnog što vuće na desničarstvo), okey, iznio je svoja mišljenja i bla, bla, bla pričice pune perverzija, šovinizma, seksizma itd., no da je ovdje nekog reda, mnogo toga bi funkcioniralo daleko kompaktnije i donekle pristupačnije.

horvi // 13/05/2016