Snimljen 21., a objavljen 31. siječnja, ovaj drugi po redu s najduljim nazivom u karijeri je 27. album nastao u svega mjesec dana, a kaže press info povodom izlaska da nema nikakve veze s prvim autorskim "Na prvem ovinku" iz 1999. godine. Poanta je u stupnju interpretacije vokalne i gitarske progresije koja se provlači više od 2 decenije, te komparacija da se tijekom vremena mnogo toga izmjenilo. Slušajući njegove radove sukladno s vremenom u kojima su nastajali, napredak i nije bio evidentan u nekim drastičnim skokovima s jednog-dva-tri albuma, već zbirno gledajući faze u kojima je oslobađao neupitne eminencije utjecaja koje je crpio. Konkretnije, faza rock and rolla je bila periodička i nestalna; kad je 2010. počeo objavljivati za Slušaj najglasnije, u tom razdoblju gotovo da se nije niti primjećivala isporučujući poneku pjesmu gotovo na kapaljku sve do suradnje sa Cepušom u mnogim kolaboracijama. Daleko više je pažnje fokusirano na klasičan kantautorsko-trubadurski pristup s pristojno umivenim i edukativnim relacijama, a prvi hrabriji eksperimentalni potezi dolazili su kao nužna potreba koja se morala prilagođavati dotičnim libretima. A punk i new-wave koji Mateja nisu dotaknuli počeli su se osjećati tek u posljednje vrijeme: obično ovakvi kantautori sa strogo preciziranim klasičnim gabaritima rijetke su punk/ new-wave ptice ne računajući svu onu gomilu proizašlu nakon razlaza matičnih bendova poput The Jam (Paul Weller), The Clash (Joe Strummer, Mick Jones), XTC (Andy Patridge), Echo and the Bunnymen (Ian McCulloch), Television (Tom Verlaine), Teardrop Explodes (Julian Cope), Dead Kennedys (Jello Biafra), Alternative TV (Mark Perry), Boys Next Door (Nick Cave), The Pop Group (Mark Stewart), Husker Du (Grant Hart, Bob Mould)... Većina njih se nikad više nije hvatala s bazičnim počecima, a evo, Mateja je tek sada 'popralo' kao odušak na ta drska vremena kada se rock stubokom mijenjao oslobađajući sirovost, divljaštvo i sočan leksik bez dlake na jeziku.



Ta punkersko lirska sočnost odražava se počevši od uvodne "Kurbirja onemogočite!", preko "Človek v pizdi" koje, da su objavljene u periodu 1977-1982 taman bi se mogle nadmetati s Pistolsima, Kennedysima, Black Flag, Anti-Nowhere League, dakako, ponekim pjesmama Azre, Buldožera i Parafa po količini psovki i bizarno-eksplicitnih provokacija. "Sol, ki se nabere v kolenu" može stati uz razmrdane eksperimente Šarlo Akrobate. Znatno laganije "Mesto, mesto, mesto" i "Pelod" dođu kao Štulićeva i Rundekova razglabanja društveno-individualnih premisa, ajde i Stublića iz prisebnih vremena prvog albuma Filma, a naposljetku i "Petina" dušno rogoboreći o 'pravednoj' raspodjeli zarade pri tome tjerajući i šegu s čobanima i pastirskim rockom, svjedeno da li aludirajući na socijalizam-komunizam ili kapitalizam: 'od vsega kar zaslužiš je petina moja/ ostale štiti petine bom že za ovinkom/ ...pastirci tarnajo, čredo bo treba gnat, pa vstati nočejo'.

Od novih deset pjesama samo su 4 koje donekle referiraju "Na prvem ovinku": "Krajnc v studiu, 1996" uz country/ blues/ rock lirski evocira prve snimateljske pokušaje i dolaske u studio osjećajući se poput John Fogertyja i Wainwrighta, no u sebi je imao kompleks početnika što nema novaca, a uz to i spastičnu diplegiju. "Hohner" s hardcoreaškim r'n'r/ punk elanom od svega 50 sekundi se zavitlava estetikom poezije 'enci benci kamenci/ vija vaja eko Italija' poput Franci Blaškovića, a uz njega, sasvim normalna pojava jest i "Marko Brecelj zakašlja v Krajnca" uklopljena kroz lijepe staccato dionice, a sad, priča kakva jest, nije bila poznata do ove pjesme. Kaže tekst da Brecelj nije baš bio siguran kad se spominjao s Borutom Činčom 'si ti resen tale naj bi bil prihodnost kantavtorstva?', huh! Je' tu bio Matej u pitanju, nije mi poznato, ali pjesma teatralnim progressive/ experimental rockom implicira vrlo blizak susret navodeći čak i citat 'gospodine Bik nisam znao/ gospodine Bik baš mi je žao' iz pjesme "Što to radiš, buldožeru jedan?"... Kratki finiš "Miks" od svega 24 sekunde zbori 'kurba zdaj bo treba to zmiksat' poznate producentske muke sinkronizacije koja se zna otegnuti na dane i dane dosadnog i monotonog posla ponavljanja jednih te istih sekvenci da na koncu više niti sam autor ne zna kako je pjesma zamišljena u izvorniku često ispavši sasvim drugačije, posebice ako je autor prisutan kod miksanja što nije preporučljivo.

Vrlo žestoko otpjevan punkerskom agresijom sa svirkom euforičnih r'n'r-punk perforacija, ovaj album ima snagu ranih radova Billy Bragga, jednog od rijetkih folk-punk kantautora. Otkačio se i ohrabrio ne susprežući nikakve dogme 'ovo ne bih smio'. Može on što god hoće. A i siguran sam, da one davne 1999. niti u ludilu nije pomišljao da će jednog dana pjevati punk i biti ovako otresit...

Naslovi: 1.Kurbirja onemogočite!, 2.Mesto, mesto, mesto, 3.Sol, ki se nabere v kolenu, 4.Človek v pizdi, 5.Pelod, 6.Krajnc v studiu, 1996, 7.Hohner, 8.Marko Brecelj zakašlja v Krajnca, 9.Petina, 10.Miks

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/02/2021