Ovih dana sam se silovao da informativno poslušam novi album Bon Iver "22 A Million". Recenzije nisam želio čitati. Tko zna šta sve tu nisu nadrobili entuzijazmom napaljeni studenti, hipsteri i ini spisatelji dižući ih u nebesa, a u principu, od glazbe se nije dobilo ama baš ništa. Puno lo-fi eksperimenata i auto-tune vokalnih efekata kao da smisao same svirke uopće ne treba uplitati jer je kod njih ionako upitna. Ali, nema veze. To ima svoju milionsku publiku i ako ništa, barem zbog njih treba cjeniti ovakve radove.

Međutim kad Matej, koji sustavno već godinama zna isporučiti po 3-4 takva albuma godišnje, ne digne se niti najmanja halabuka jingle-jangle barem u nekim intelektualnijim rock krugovima. On takoreći u njima ne postoji niti kao ozbiljan kantautor, a niti kao eksperimentalist. Ovih dosadašnjih ukupno 94 albuma skoro pa da nisu niti primjećena: jedan mi je 'stručnjak' rekao da je to vjerojatno obično smeće jer tko bi normalan radio tolike albume godišnje s hipotezom da možda ima po jednu solidnu pjesmu na svakome od njih i da bi mu bilo bolje kad bi radio jedan pošten album godišnje nego 15 poluproizvoda. Ne slažem se s tom konstatacijom, ali niti s takvim bahatim stavom u kome Bon Iver imaju ogromno poštovanje, a Matej samo običan prezir jednog vrlog i kompetentnog audiofila što čak niti nezna za njega.



Uspoređujući Bon Iver nadrobine, Matej je barem privržen i odan svom stilu kada se baci u eksperimente: uključi nekoliko efekata na gitaru i vokale dajući im dimenzije, a i osebujnost izričaja redovito bogate lirske sadržajnosti. Ovaj puta je nafilan humorom društvenih obzora s naglaskom na ljudske slabosti, gluposti i propuste: Dwight Yoakam je pao pijan s barskog stolca, bosonogi augustinski jezikoslovac Marko Pohlin (1735-1801) je smješten u nekoliko urbanih konteksta, pa fasadna stvorenja što krase pročelja zgrada, uznemirenost, kompromitirajuća neozbiljnost 'Elvis je mrtav/ Elvis je živ' i tako svašta pomalo od čega uobičajeni trezvenjak može imati specifične duševne boli, no Matej jasno kaže "Živim brez lexaurina" ('in čudno mi se zdi/ da ponoči slabo spim'). Lexaurin kao sredstvo za ublažavanje takvih stanja zna pomoći i razvedriti što Mateju, sasvim jasno, ne treba. On voli izvlačiti priče upravo iz takvih situacija poput vrlo nemirne i paranoične "Kromosomi se niso strinjali" u kojoj se čak zapleo i u heavy solažu a'la Angus Young ili udaraljkašku "Užitek, ki traja in traja" s korištenjem egzotičnih efekata nalik na marimbu u trećoj oktavi s visokim registrima.



Jedina klasična pjesma na albumu je obrada John Prinea "Jezus: leta odsotnosti (Jezus, the missing year)", a da su Bon Iver kojim slučajem napravili ovako melodičan i zafrkantski album, gro kritike bi ih digao do samog trona produkcije 2016. godine. Još će trebati pričekati neko izvjesno vrijeme da Matej doživi potpuni medijski tretman koji i zaslužuje. Otkrivati će se mic po mic njegovi radovi, odvagivati intelektualna moć poetike koja ide ubrzanim progresom iz godine u godinu, a vjerujte, nimalo lagan zadatak ne bi bio nekom studentu da ga obrađuje za diplomski rad.

Naslovi: 1.Živim brz lexaurina, 2.Je Dwight Yoakam že odšel, 3.Pohlin, Pohlin', 4.Užitek, ki traja in traja, 5.Velbano bitje, 6.Kromosomi se niso strinjali, 7.Padre, 8.Drugi Elvisov pogreb, 9.Živim brez lexaurina (repriza), 10.Jezus: leta odsotnosti (Jezus, the missing year) (J.Prine-Krajnc)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/11/2016