Od svih tih silnih Matejovih albuma koje redovito pratim, ovaj 208. po redu je van svake sumnje gitarski najžešći rad u kome je odvalio distorziju skoro do bola koji para uho s visokim frekvencijama gotovo pogibeljnim za sluh. Pretpostavka je da su se ne samo iz njegovog doma, već i iz susjedstva razbježale prvo mačke, pa onda štakori, miševi, razletjeli golubovi, svrake, vrane, sve ptice, a moguće i sva gamad bez obzira imali osjet sluha ili ne. Još da su tu i stara vremena kada su ljudi držali stoku, sigurno bi se krave, konji, ovce, koze, svinje, perad, zečevi i ostale domaće životinje pošto-poto oslobodili svojih uzdi, štrangi, jarmova, potrgale jasle, torove, gajbe, preskočile obore, srušile plotove i tarabe, te pobjegle nekud glavom bez obzira recimo do prve ispaše i friške vode gdje bi osjetile da više nema takvih brutalnih zvukova. Samo bi ostali psi koji na ovakvu buku odgovaraju režanjem i lajanjem, a moguće da bi neki i napadali u agresiji, a i pobijesnili. U ovakvom ekstremno nafilanom distorziranom noiseu u formatu blues riffova s ponekim slobodnim melodijskim improvizacijama podebljanih efektima pomislilo bi se, gledajući omot s ikonama bicikliste da je riječ o nekom avanturističkom 'tour de france' albumu o vožnji biciklom ili nekom drugom prevoznom sredstvu. Ili o putovanju, vožnji, turističkom sprehodu. Ni govora. Omot i naziv albuma je dovitljiva metafora na Galilejevu izjavu 'ipak se okreće', odnosno o svijetu i planeti Zemljici koja se unatoč globalnoj krizi još uvijek nije prestala okretati, pa se tako raspredaju pričice u kojima, za divno čudo, nema niti jedne u 1. licu jednine, a otpočinje 'sumpornom kiselinom' "H2SO4" s posvetom Shakespearevom citatu 'nekaj gnilega v deželi Danski, kjer smo vsi' nastavljajući s Vergilijem koji bi 'rad potoval v kraljestvo duš in tam ostal' ("Nekdo te kliče, Vergil") obraćajući se i na Ezekiela ("Kolesarji"), a onda se konkretizirao u današnjicu vožnjom po Celovški cesti, pretpostavljam onoj koja prolazi kroz Ljubljansku Šišku ("Prvi avtobus na Celovški"). Kroz ovakvu metaforičku igru okretanja tu je i prispodoba na platežno sredstvo, novčanicu koja svakome prolazi kroz ruke ("Bankovec") u vrlom demokratskom društvu ("Demokracija, preklopi na prvi program") gdje ima doušnika i trač naklapanja koliko god hoćeš prešavši iz opake distorzije u gain legato ("Kvislingi nikoli ne spijo"), te okončavajući ovaj kratki manifest lažnim prorokom koji ide spavati s kokošima koje drži u kuhinji, a ljudi koji su ga slušali ionako nisu baš osobito razumjeli ništa više od 3-4 rečenice ("Lažni prerok").



Duhovitih i satiričnih 26 minuta razgaljuje ekstremnim gitarskim noise štimungom dajući do znanja da bi se Matej jednog dana mogao odvažiti i na doom/ sludge jer mu disonante, doduše znatno kraće, sasvim dobro stoje. Umije s njima izvršiti i eksperimentalizaciju slobodnih hodova, a da je tu još ubačen i bubnjarski tretman, ovo bi bio ubitačno brutalan rad.

Naslovi: 1.H2SO4, 2.Nekdo te kliče, Vergil, 3.Kolesarji, 4.Prvi avtobus na Celovški, 5.Monolog bankovca, 6.Demokracija, preklopi na prvi program, 7.Kvislingi nikoli ne spijo, 8.Lažni prerok

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 17/11/2020