"Poslednji Celjan" je zadnje književno djelo Antona Aškerca (9.I 1956., Globoko pri Rimskih Toplicah - 10.VI 2012., Ljubljana), a riječ je o poetskom epu koji je objavljen netom prije njegove smrti (iste godine su izašle još dvije posthumne knjige). Aškerc je bio svećenik, pjesnik i arhivist s austro-ugarskim državljanstvom, a prvi literarni radovi su mu se počeli objavljivati kada je imao 21 godinu. U kratkom bibliografski aktivnom razdoblju od 1890. do smrti izašlo mu je 16 različitih knjiga, pisao je na slovenskom, te mada je uglavnom bio vezan uz religijske, patriotske i socijalne motive, te realizam, često je dobivao loše kritike da je nevjernik, nihilist i da njegova, većinom poezija, ne smije doći do ruku omladine jer je pogubna prikazujući mahom ubojice, lopove i krvoloke. Jedan od rijetkih koji je prepoznao njegov veliki talent bio je Ivan Cankar tvrdeći da je dio njegovog opusa usmjeren ka ljubavi nakon čega dobiva podršku kritke, ali istovremeno i gubi samokritičnost uputivši se u političke rasprave zapostavivši osjećaj za poeziju.

Naravno, Matej kao provjereni knjiški moljac nije odolio ovakvom iskušenju obradivši 8 kraćih recitala iz izabranih poglavlja spomenutog epa koji opisuje znanog celjskog grofa Ulrika (ili Urha) iz 15. stoljeća (1406-1456); celjski gofovi su bili jedini plemenitaši u tadašnjoj Sloveniji. Nakon njihovog izumiranja na vlast dolaze Habsburgovci, te veliki društveno-politički prevrati s turskim osvajanjima i seljačkim bunama. Kako je djelo opsežno za prepričavanje, Matej je globalno uzeo sažimajući neke najvitalnije djelove što uranjaju u osnovnu fabulu - opis razvaljenog grada, opsadu vojske, borbeno stanje koje se moralno diže religijskim nadahnućem, neprestanim kompromisima, međusobnim gloženjem ('vidim da se radi veselite, da ne marate preveč za božjo besedo', "XII - Nagovor Patra Peregrina"), no pronađe se tu i sentimentalnijih trenutaka, kao i šaljivih crtica što sve ide u prilog tadašnjem shvaćanju da je smrću posljednjeg grofa celjskog nestao i posljednji pravi Celjan.



Kroz manje-više spoken-word citate prilagođene u jedan nekonvencionalan oblik monološke radio drame, Matej se iskazao i dovitljivim glazbenim aranžmanom koristeći uobičajene staccato/ legato manire amplificirane gitare s ponešto distorzije, ali i podosta eksperimentalnijih i de-kompozicijskih intervala, pa čak i vox-extended tehnike u svrhu prikazivanja ambijenata i onoga 'nenapisanog' - duha vremena kojeg približava ovakvom adaptacijom današnjem auditoriju. Jest da je ovakva zvučna tranzicija jedne vrlo vrijedne slovenske literature poprilično opskurna, no imajući u vidu kantautorski zahvat bez ikakvih gostiju i studijskih pomagala, nešto minimalističnije, a opet artistički dizajnirano u gabaritima rock kulture se i ne može dobiti čak niti da je ovdje prste upleo solistički virtuoz na klaviru. Možda samo jedina caka koja manjka ovakvom pristupu jest izbjegavanje nekih autohtonih folk i tradicijskih glazbenih motiva koje Matej sustavno mimoilazi; neo-folk ili etno daleko bi bolje pristajao nego li eksperimentalni country/ blues koji smisao odvlači na univerzalniju i svima prepoznatljiviju stranu, no kako god, prijatno je i dobrodošlo ostvarenje u prilog njegovog ogromnog diskografskog opusa koji se ovim albumom dokotrljao do 96. u karijeri.

Naslovi: 1.Prolog (Razvaline puste in molčeče), 2.II - Hej, celjski grad na strmi gorski skali, 3.XII - Ob Save ustju vojska tabori, 4.XII - Nagovor Patra Peregrina, 5.XIV - Ljubezen, 6.XIV - Noč padla črna je na celjski grad, 7.XVII - Al vesta, Hujnadija, 8.XVIII - Zvonijo danes v Celju vsi zvonovi

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 24/11/2016