Drugi put za redom Krajnc potvrđuje da mu obrade i prerade tuđih kompozicija puno bolje stoje od vlastitih u kojima se zna sve više zagubiti monotonim i prejednostavnim stilom.

Ipak, za razliku od prethodnog klasično akustičnog albuma "Ščemulki" s obradama, svojoj gitari je dodao distrozije i amplificirani zvuk s kojime se tokom 2015. i nije baš osobito družio, a u nekoliko kompozicija je odsvirao i usnu harmoniku, također rijetku pratilju u zadnje doba. Takve mu kombinacije puno bolje stoje; s njima obogaćuje cijeli dojam prostora što zna zjapiti siromašno prazan i prečesto dosadan, pa i iritirajuće repetativan u akustičnim slučajevima poput stotina i stotina solo koncerata za piano nekog kompozitora što se stalno bavi jednim te istim kratkim obrascem sonate i etide s pastoralnim ugođajem.

Stavi li se privremeno na stranu ovaj djelomično osvježeni prljavi garažni zvuk, naravno bez ikakve druge instrumentalne pratnje, daleko bolji utisak ostavlja libreto sastavljen od dovitljivih prerada što se ne drže točnih izvornika. Krajnc si je dozvolio neograničenu slobodu ne državši se pijan plota standardnih prevoda u kojima je ionako pravi majstor otišavši još korak-dva naprijed. Zadržao se na smislu originala tekstualnih i muzičkih referenci, no dodao je neke sasvim nove stihove koje će svatko otprve prepoznati barem u dvije prerade - "Give peace a chance" John Lennona i "La complainte du partisani" koju u originalu potpisuju Marly, Vigeire i Zaret. Prva je doživjela i drastičnu promijenu refrena s 'a časa zmankuje/ zbudimo se že' umjesto očekivanog 'samo pjevajmo/ dajte miru šanse'.

Tek samo jedna pjesma je u izvorniku - "Generali" pokojnog Tomaža Pengova, a dvije su Krajncove "Demokracija #2 (tonemo)" i "Vojaki rado kaj pojejo", mada da je recimo i još poneku potpisao svojim autorskim djelom uistinu je pitanje bi li itko prepoznao da se iza njih sakriva inspiracija Dylana, Cohena ili još ponekog. Koga su sve Bregović, Štulić, Huljić, Tutić i još mnogi iskopirali i pokrali pa su ionako sebe potpisali kao autore? Ništa mudro u okviru popularne glazbe.

Nego, album je tematski sklop ratnih i protestno angažiranih tema uključujući Prineovu "Sam Stone", stari evergreen "God bless the child/ Bog varuj otroka" (Holiday/ Herzog), "Why don't you do right?/ Zakaj ne ukrepaš" (McCoy), te sasvim drugačije glazbeno lirske prerade spomenutih Dylana i Cohena u "Gospodarji vojn" i "Zgodbe z ulice". Kroz svih 45 minuta Krajnc se s potpunim društveno-političkim, a i sociološkim katapultom obrušava na najvitalnije aktualnosti koje se tiču našeg općenitog balkanskog dvorišta, sistema korupcije i svjetskog šerifovanja dajući svoj manifest preko prizme prerada s novim amandmanima jer je očito da zakoni i pravila nisu kao prije 50 i više godina kada su ove pjesme nastajale. Pokazuje se da može biti vrlo potentan i učinkovit kada barata s prekrojavanjem tuđih materijala za razliku od mnogih vlastitih pokušaja s kojima se u principu redovito posklizne na području revolta i protesta preblagim i premekanim buntom što se samom sebi busa o prsa strahujući da se nekome nešto loše ne zamjeri. Kad bi ovo bile kompletno njegove autorske pjesme dojam, značaj, a naposljetku i ocjena bi bile drastično veće i pojačanije.

Naslovi: 1.Demokracija #2 (tonemo), 2.Partizan (La complainte du partisani), 3.Elegija, 4.Vojaki rado kaj pojejo, 5.Generali, 6.Bog varuj otroka (God bless the child), 7.Sam Stone, 8.Zbudimo se že (Give peace a chance), 9.Zakaj ne ukrepaš? (Why don't you do right?), 10.Zgodbe z ulice, 11.Gospodari vojn

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 25/10/2015