MATEJ KRAJNC: Ven, glej, nosijo mrliče - Tribute to Nick Cave (Stara Mama Bend) (Slušaj najglasnije, 2015)
Sticajem neobjašnjivih okolnosti, ovaj šesti rad Stara Mama Benda po prvi put je do mene došao sa 6 godina zakašnjenja - 2021. Zašto, nikad nisam saznao. Možda je bio dostavljen Juri koji ga nije recenzirao, nemam pojma, no od svih cover radova ovog dvojca, ovo je, barem što se mene tiče naintrigantniji upravo zbog Cavea kojeg se s Matejom baš i ne može povezati niti u lirskom, a još ponajmanje u glazbenom aspektu.
Stoga sam s velikim zanimanjem priounuo preslušavanju pitajući se šta i kako njih dvojica mogu 'izmasakrirati' izabrani repertoar. Da li će to biti neka nova zajebancija poput prekrojavanja The Beatles, te što će vokalno tu izobličiti Cepuš i kako će 'skinuti' sve one sviračke neuroze The Bad Seeds. Ali, čudnovato, ovdje se Cepuš nije oglasio niti s 'a', niti s 'be' na mikrofonu, Matej je u prvom planu i kao vokalist i kao prevoditelj 8, pa ne baš samo tako jednostavnih pjesama što zahtjevaju pravilnu transkripciju i donekle, koliko-toliko sviračku prisebnost jer nije riječ, kako bi se moglo u prvi mah pomisliti, o nekim uobičajenim gitarističkim ili klavirskim baladama.
Izabrana set lista mahom datira iz Caveovog and The Bad Seeds opusa 90-ih s dva izrazita hita "Jack Razparač" i "Henry Lee" koji su solidno obrađeni, te iznenađujućom verzija "V moj objem" ("Into my arms") na samoj završnici uz fine pasaže synth harmonija, zvečke tambourina i lagana staccata dodavši originalu mnogo više tonova. Sjetite se, Cave je izvornik izveo samo uz klavir. A ovdje ima još synthova i klavijatura na pjesmi "Mesijansko dvorišče", dok je "Millhaven" sasvim neočekivano napravljen uz pratnju plesnog tempa ritam mašine i čistih akustičih legata. Ono što se kaže, tipična mainstream rock pjesma. "Brompton" je satkan sasvim lagano s ponešto usne harmonike i pratećih šumova poput repetativnih uzdisaja i vjetra koji su kao efekt iskorišteni i u "Klavničnoj melanholiji", no najupečatljiviji obzor upriličen je u 13 i pol minuta dugačkoj "O'Malleyeva oštarija" uz resko režavu post-punk gitaru, prvi puta uopće prezentiranu u Matejevom opusu, a i dramatičan vokalni performans u potpunosti odgovara izvorniku intonirajući i Caveove vriskove.
Cepuš je ovdje abnormalno miran, štoviše, čak i neprimjetljiv odsviravši tko zna što jer ovo i nije njegov osobito pristupačan teren po kome bi šetao kao u slučaju punka, metala ili klasičnog rocka. Unatoč tome, ovo je van svake sumnje prisebno i ozbiljno realiziran rad u kojeg se nije htio ama ničime konfrontirati prativši stroge linije zadanih akorda što je na koncu rezultiralo dostojanstvenim cover albumom.