home > literatura > Metalno krštenje

kontakt | search |

NIKOLA PJEVIĆ: Metalno krštenje (Bratstvo duša, 2013)

Nema veze s metalom nego s prokletim bolima. Psihičkim i fizičkim. Jedna od napotresnijih knjiga koje sam čitao u životu. Obavezno pročitati.

Potresna autobiografska priča bivšeg beogradskog ovisnika o teškim drogama od cirka nekih 200-tinjak stranica oboriti će svakoga tko je pročita. I samog đankija koji nije osjetio 'čari' lječilišta Crna Reka (na Kosovu) i Cikote (pored Loznice), a i onoga koji dop, hors, kokain i slične teške psiho-stimulanse nikada probao nije. Čistunac (iliti strejter) nakon ovog, slobodno se može reći romana, niti pomisliti neće da se uvali u ovakav pakao životnog ništavila, pa se stoga u određenoj mjeri "Metalno krštenje" može smatrati hvale vrijednim edukacijskim štivom, a ne kao one medicinske i kojekakve znanstvene studije koje uglavnom nude muda pod bubrege, teorije i rasprave, citate i navode, kemijske analize i dokaze, a u principu mnogo naklapanja i hipoteza od kojih je najmanje jasno šta je šta, te koliko i zašto su teške droge opasne i pogubne.

Nikola počinje priču od jeseni 2008. kroz, naizgled zajebanciju koja se pričini da će otići u neku filmsku đanki šablonu, ajde-de, svi su gledali "Trainspotting" i "Pulp Fiction", ali ima još mnogo filmova urađenih na slične teme. I sve su one, hollywoodske, odnosno američke uglavnom, svedene na zabavnu dramatiku. Tako se ovdje započinje sa nabavljanjem droge, kontaktu s dilerima, fore i fazone kada se s njima priča na telefon/ mobitel 'otvoren je novi bioskop' ili 'koliko ploča i cd-ova da ti donesem' zbog osnovane sumnje da im se razgovor prisluškuje, a ima i kojekakvih pikanterija od kojih se možete od srca nasmijati sa švercanjem paketića u debelom crijevu kada se lisicama zaveže za radijator u nadi da će se nakon nekoliko dana 'posta' uspjeti skinuti. Ali avaj, iz čmara izleti zapakirana roba od prije 3 dana za koju je mislio da mu je prilikom primopredaje negdje nestala po putu... Kroz kraći uvodnik od 20-tak stranica on opisuje svoj, u principu tipičan đankerski način života, razmišljanja i svjetonazora koji je isključivo orijentiran ka nabavi potrebne količine 'gudre' (termin za drogu). Prestale su ga zanimati djevojke, hrana, filmovi, muziku je sve manje slušao, ostao je bez ijednog iskrenog prijatelja jer nije želio da ga vide mršavog, ishlapjelog, ispijenog, nezainteresiranog za život, vječito nadrkanog jer mu je gudra trebala svaka 3-4 sata... Kaže, trošio je dop i pare 'kao moskvić', a u principu se nije 'uradio' (dobro sredio, zdrmao) i nije od tog heroina osjećao zadovoljstvo kao prije. Čak mu se niti potencija nije više dizala na neki pornić, a ako bi i doživio orgazam jednom u 2-3 sedmice, nije imao niti jedne kapi sperme mada je tada imao 36 godina što je optimalni status snage muškarca (ja sam primjerice svojeg prvog 'klinca 'napravio u 42. godini života).

Pošto je heroin uglavnom uzimao šmrkanjem, potpuno je izgubio osjetilo njuha. Više nije osjećao niti miris, niti smrad, niti dim kada je zaspao u ruci sa cigaretom koja je zapalila jastuk u njegovoj 'gajbi' kod roditelja s kojima je živio. Cijedio je roditelje za pare, a koliko je izračunao, kroz njegov nos je u samo godinu i 3 mjeseca prošlo 80.000 eura, te je odlučio da konačno mora napraviti drastičan preokret u životu budući da niti jedna beogradska klinika na kojoj je bio nije imala adekvatan program za skidanje ovog prokletstva. Preko interneta je pronašao web 'duhovno rehabilitacijskog centra Crna Reka' gdje se ozbiljno liječi - doktori na raspolaganju 24 sata, sportski tereni, crkva, soba za molitvu, bazen, internet, raduckanje da prođe vrijeme, a sve neposredno blizu manastira Crna reka. Idealno. I to samo za 350 eura mjesečno plus 100 eura depozita u slučaju da kao štićenik napravi neku fizičku štetu.

Naravno, prije nego što je prikupio sve potrebne papire i dokumentaciju o zdrastvenom stanju (HIV, hepatitis i sl.), što je trajalo nekih 10-ak dana, 'pucao' se kao nikad u životu nadajući se da će to biti zadnje 'gudiranje' budući da je predviđena terapija trajala 6 mjeseci. Trošio je inače u prosjeku 'peticu' dnevno da bude normalan i bez bolova, a još 'dvojku' da uhvati malo 'stonda', ali tada još i puno više. I tako nekih 20 godina samo s razlikom što je u 80-im i 90-im trebao daleko manje količine.

Tek kasnije, tokom radnje ove fatalno iskrene autobiografije se saznaje da u tih 20 godina ništa nije radio osim što je ocu pomagao u izradi biznis planova u excell programu za jako dobar novac, nekoliko mjeseci je prodavao zubarske dijamantne borere (svrdla), a jednom davno, kada je bio istinski zaljubljen koncem 80-ih s djevojkom je izrađivao kratko vrijeme keramičku bižuteriju i prodavao je po radnjama na Jadranu.

Odlazeći automobilom s ocem u Crnu Reku znao je samo ono što je našao po internet forumima - da je to pravoslavno-misionarski i duhovno rehabilitacijski centar u kome tuku ašovima ako ne poštuješ njihova pravila. No, nije se osvrtao na to jer je znao da ako ostane u Beogradu i nastavi ovako živjeti da će umrijeti kroz koju sedmicu. Ne od overdosea, već zbog nedostatka energije u tijelu.

I sad počinje ono istinski neočekivano... Razmišljam si da li da vam pričam sažetak ili ne. Ako znate šta se desilo sa Crnom Rekom zahvaljujući televiziji B92 na kojoj su procurile prve snimke baš u vrijeme kada je Nikola takoreći bio pred završetkom terapije, onda vam je svejedno, a ako ne znate, onda bi možda bilo bolje da uzmete ovu knjigu i pročitate je. Frapantna je i šokirajuća. Nešto zaista nevjerojatno da se može događati u 'civiliziranom' društvu koje naplaćuje terapiju 350 eura mjesečno što je i za današnje bijedne standarde jedna jako dobra plaća. Kako u Srbiji, tako i u cijelom ex-Yu regionu.

Nevjerojatno je to da unatoč Ženevskoj konvenciji i svim onim strahotama nacističkih genocida još uvijek postoje 'civilizirani' koncentracijski logori za koje je Goli Otok doslovce 'kurac i kiselo zelje', u ovome slučaju za ovisnike o teškim drogama i alkoholičarima, a reklamiraju se kao 'rehabilitacijski centri'. Jest, ljudi i njihovi karakteri su si sami krivi što su se navukli na teško sranje bez kojeg ne mogu živjeti, Mengele, kako su nazvali Nikolu zajedno je s gomilom jadnika među kojima je bilo impozantno mnogo seljačina i priglupih čobana, doživio je iskustvo kakvo nitko u životu nikome ne bi poželio, čak niti najmrskijem tiraninu.

Što znači 'ašovanje', 'ajde svi u trpezariju', 'zavuci hlače u čarape' (grozno!!!)? U ovome kontekstu daleko manje je bitno što se ishrana svodila na posnu hranu od krumpira, nešto riže i tek na velike blagdane mesom, te život kroz abnormalni svakodnevni rad u šumi, kamenolomu, na kojekakve gluposti za ispiranje mozga u svakih 5 minuta (primjerice toalet udaljen 150 m od kolibe, nema kuhanja kave, nema slušanja i gledanja B92 jer su oni sotonisti), uistinu nije zaslužio netko tko svojevoljno i s jako dobrom novčanom naknadom došao da se skine od svojeg poroka. Ma, to što se tamo dešavalo nije zaslužio nitko na ovome svijetu bez obzira na svoje grijehe... Ma kakve grijehe?

Ima ona Božja zapovijed 'propust' koju malo tko shvaća. Svi se petljaju u ubojstvo, krađu, ne vjerovanje u Boga, bezbožništvo, preljub, metalci u sotonističku furku, izvitoperivanje tih 10 Božjih načela, ali malo tko se u životu pitao 'što sam to propustio svojim nemarom'?

Nikola se bezbroj puta kajao, vrtio svaki dan svoj život skidajući se kroz grozne muke koje su ubile Boga u njemu, bilo kakvu primisao da će se opet navući na dop kad izađe, žudio je za kruhom, konkretnom hranom i toplim ljudskim riječima koje tamo nije nalazio, morao se snalaziti u najgorim mogućim mukama pri čemu je iz kolekcije vlastitih sjećanja uspio shvatiti značenja mnogih pjesama ex-Yu rocka, posebice Azre i EKV, no jedan od najupečatljivijih detalja vezan je uz, pomalo otrcanu, ali i (ne)shvatljivo intimnu stvar Bregovića/ Bijelog dugmeta "Pristao sam biću sve što hoće":

Pristao sam biću sve što hoće
Evo prodajem dušu vragu svome
I ostaću samo crna tačka
Poslije ove igre kad me slome
Kad me mirno slome
Pristao sam biću sve što hoće

Mislio sam da se zvijeri boje
Ove vatre koja trag mi prati
To sam mislio
A sad nosim kako mi ga skroje
Po meni se ništa neće zvati

Zablude sam evo prestao da brojim
Nemam kome da se vratim kući
Nemam kome
Dokle pjevam, dotle i postojim,
Prijatelji bivši, prijatelji budući
Prijatelji bivši,
Pamtite me po pjesmama mojim...



Ovdje je, po mome, prikazana cijela Mengelova agonija. Ili dobar dio nje. Kao Brega je oduvijek bio seljo-beljo, brus malo. Znao je on šta su one dvije stvari uz dop i kamo to vuće i na vrijeme odustao. Brega je bio previše inteligentan momak 1979. da se navuće, vidio je kako je Ipe završio kasnije. Danas ga nitko niti ne spominje, orijentirao se Brega na pare i jako dobar život.

Fućkaš Bregu i Azru i EKV i još mnogo dobrih pjesama (Šarlo Akrobata, Haustor, Kičma, Buldožer...), kad je u pitanju ne samo jedan život, nego i tisuće jako sličnih koji se othrvavaju ovome prokletome porivu koji nema apsolutno veze sa pijankama i vutrom. Mnogi su bili u ovome paklu kojeg opisuje Mengele (uglavnom psihički), ali njih par stotina, možda tisuću su doživjeli holokaust 'skidanja' s dopa kao što je to opisao autor. Kažem, knjiga je šokantna za popizdeti. Tehnički gledano, jebeš tehniku, ima puno pravopisnih grešaka, nije dobro lektorirana i ostala gramatičko-pravopisna kinđurenja, ali autor je ovdje dao neskriveno i bez ikakvog straha svoj osobni dnevnik užasa. Neizmišljen, već stvaran.

Najezio sam se dok sam čitao ovo djelo, a pročitao sam ga u hipu, za 2 dana, na poslu kad je bilo vremena. Čak sam ga čitao i u puš-pauzama, takoreći ispod pulta najomraženijeg sektora ljudske civilizacije - u banci gdje radim za kur-pušijadu (kako su lijepo rekli makedonski PMG Kolektiv). Treba vam otprilike 10-12 sati života da poklonite ovom uistinu vrijednom i iskrenom djelu, to za mnoge jest mnogo vremena, ali nitko tko pročita ovu potresnu novelu/roman/priču, kako je god nazvali, neće ostati ravnodušan.

p.s. vjerojatno će se javljati oni koji su bili u Crnoj Reci i Cikoti otprilike u to vrijeme (između ostalog i bubnjar jednog prilično popularnog benda), no treba vjerovati autoru. Garantirao mi je da sve što je naveo jest istina, a to je, katastrofa za ljudski rod. Opisao je najgori užas u životu. Svojem vlastitom. I to je podijelio s nama, rockerima i inima koji hoćemo čitati.

Preporuka: pročitati obavezno. Savjet: ne pokušati nikada.

Prvi puta ocijenjuem knjigu, ova je bez obzira na tehničke manjkove zaslužila čistu desetku. Nikad nisam pročitao bolju i iskreniju životnu knjigu, a svojevremeno sam čitao gomile jako dobrih pisanih radova. Čini mi se da onaj sjajni koloplet u društvu opće prihvaćenih, velikih zvijezda Goribor tek sad izlazi na svijetlo dana.

Meni osobno je ova knjiga fenomenalna, znam da se neću navući na drogu, osim ako me netko pozove na pivo ili gemišt, ali to su doslovce čisti banalni, a za mene jako fini ugođaji uz r'n'r razglabanje koji nemaju veze s ovim iskustvom Nikole iliti Mengelea. Znaš kaj, kapa do poda u tih 6 mjeseci užasnog posta, ali opet se 'uraditi'??? Nije mi jasno...

ocjena djela [1-10]: 10

horvi // 11/04/2013

Share    

> literatura [last wanz]

cover: Frik iz kvarta

ZLATKO MAJSEC: Frik iz kvarta (2017)

| 06/06/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Vršački underground strip

ILIJA BAKIĆ: Vršački underground strip (2017)

| 21/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Ako se ne možeš prilagoditi svijetu, promjeni ga

BORIS VUJKOVIĆ: Ako se ne možeš prilagoditi svijetu, promjeni ga (2017)

| 16/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Nuspojave

ZVONIMIR GROZDIĆ: Nuspojave (2016)

| 31/01/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Prozori za dušu

MILAN JANKOVIĆ: Prozori za dušu (2016)

| 08/08/2016 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> podaci o djelu
cover: Metalno krštenje

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*