Ne bih znao da li je ovo moguće literarni prvijenac zagrebačkog autora jerbo nigdje ne pronađoh nikakvih adekvatnijih informacija. Ono malo što ih imade na FB koji očito jeste ovog autora (poradi slika koje su korištene za omotnicu) moglo bi se ustanoviti da je riječ o stanovitom intelektualcu s blagim underground stavovima, ljubitelju Tarantinovih filmova, fanu Leonard Cohena i Štulića, a čime se privatno i profesionalno bavi, nisam uspio razabrati. Ova njegova zbirka intrigantno započima aludiranjem upravo na Štulićevu poetiku pjesmom "Flash (vol. 2)" u kojoj se i zahvaljuje legendi, te se propitkuje nije li 'sjeta' baš slučajno ženskog roda. I naravno, nakon takvog bombastičnog uvoda u kome se još navodi da je 'Aj šat d šerif, Kleptonova verzija, uz neizbježno "ma Klepton je foler"' čitatelj bi se komotno pripremio za bujicu rušilačkog sklada u angažiranom ili barem poluangažiranom raspoloženju postmodernističkih pseudoparanoičnih tendencija kad je poezija postala sredstvo izražavanja prezira i revolta zapostavljajući onaj njezin izvorni bitak da se bavi umjetnošću stvaranja emocija od svakodnevnog govora davajući riječima sasvim nova značenja, drugačija od uobičajenog. Ali, malo sutra. To je tek samo vanredno impresivan ulet nakon kojeg slijedi još nekoliko koliko-toliko solidnijih, uglavnom intimističkih crtica obojenih zagrebačkom atmosferom emotivnih, koji puta pijanih ili supijanih razmatranja, blago zločestim prigovorima ili romantičnim eskapadama u imaginacije oko veličanja i preuveličavanja ljubavnih jada i sladostrašća. A jedna je čak i "Skrpana balada od Đonijevih pjesama komada hehe" (upravo tako točno joj je naziv!): 'Ko dijete u noći, žurim da ne zakasnim, idem u kino... vani je otužno a unutra fino. f..f..f..faa.alla ti. Opet noć, ne reci mi dvaput...'. I to bi donekle, pa tamo cirka do polovice ove kratke zbirke od svega 60 stranica bilo čak i sasvim okey zaokruživši i kombinaciju zagrebačke kajkavštine s kraćom poemom "Polupismena krnjekajkavska olfomudra pesem" što preispituje pojam bogatstva:

'A kaj onda, pitaš, bogatstvo čini... Kaj? Kaj?
A ja ti velim: bogat si, al zaprav, i zbiljski, tek onda
Kad sam si kak cucek i u mrkloj tmini...
...

Dal si za iskreno volit znal, i bez rezerve ljubav svu dal
Ne samo onom ko voli te jednak,
nego i onom ko nije te nikad...
a najvažnije, onom s kim navek se boriš!...

E, tad buš bil bogat i bez igde ičeg,
isto tak kak i sa svim kaj postoji,
jer onda se svaka ta zver TEBE boji
i kmica ni ništ neg odsustvo svetla...' (izabrani ulomci) Ali međutim, nadalje od te polovice se redaju čudnovate papazjane previranja ljubavi i pijanki, dešava se prekid jedne emotivne veze, uranja se u melankoliju i mračnije sfere, malo se barata rimama, malo slobodnim stihovima, pa se više ne zna da li je ovo poezija ili je proza, naposljetku neke pjesme se ponavljaju od riječi do riječi... namjerno ili ne, teško je shvatiti nije li se kojim slučajem omakla greška u kopiranju prilikom pripreme za štampanje, ah, tko li bi ga znao osim autora samog... Ih-uh. Huh. Jest, autor se na nekoliko mjesta zanimljivo, duhovito, emotivno i rockerski baladično izrazio kroz snagu inspiriranu ljubavnim nabojima usko povezanim svakovečernjim izlascima i sanjarenjima da bi zastranio u nešto čemu niti sam vjerojatno ne zna pravi format, ali zato zna smisao dovevši potencijalnog čitatelja da ponaosob razluči ovu gordu žustrinu u kojoj netko, prije svega ONA, može biti impresioniran(a) stihovima poput Baudelairea, Lorce, možda Poea. A autor svjestan da ga pokoja lirska misao i ne čini pjesnikom, pa radije uzme gitaru i svira "Suzanne", pretpostaviti ću, Leonard Cohena. Sveskupa, da nije tog šlampavog drugog dijela neurednog i bez reda vožnje uokvirenog, ovo bi bila i zgodna zbirčica s boemsko-emotivnim preokupacijama i ponekim patničkim odjecima. Pregrubo bi bilo osuditi je trivijalistički i kurtoazno jer Luka pokazuje jedan zgodno nespretan šarm poete koji to vjerojatno i nije, ali pokušava biti sažimajući svoj obzor o kome šire čitateljstvo zasigurno ne zna ništa, elem isto kao što svatko od nas u sebi ima jedan svijet o kome bi se mogla satkati poezija i utjecati na nečije ponašanje. Ovdje ima snage ljubavi i one protuteže razočaranja, nema kičeraja, te se evidentno obnaša na relaciji pokušaja stvaranja originalnog rukopisa s prikrivenim meškoljenjem luzerstva i ponosa. Solidno. I ponovno čitati, pa analizirati jer repeticijom se doima da i nije baš sve tako bezbijedno kao što izgleda u prvom čitanju. Ima šanse da opstane, a možda i da se uglazbi. Tko zna?

horvi // 24/01/2020