Godine 5525. MCBT (Malog Crno Bijelog Teleta) Trešnjevka je centar svijeta i to na potezu od Trešnjevačkog placa do križanja Selske ceste s Ozaljskom. Zgrade su u prosjeku visoke po jedan kilometar, sve je asfaltirano i betonirano, valuta je kredit, u puku se naziva perje mada odavno nitko nije vidio pticu, glavni poslodavci su Japanci koji tečno govore kajkavsko-zagrebačkim slengom, međunarodni lanac banaka nosi ime 'Dok vi radite i štedite mi se smijemo i trošimo vaše novce', iz popularnih birceva "Trovačnica" i "Cherry" odzvanja indijska glazba, pije se omiljeno Trešnjevačko pivo iz recikliranog cementa i rasprostranjeno grenlandsko crno vino, jede se hladetina i dvije vrste kockaste svinjetine (japanska bijela i američka crna), NK Dinamo još uvijek postoji, igra se Svjetsko nogometno prvenstvo u raspadanju, Trešnjevka ima miljardu stanovnika, gomilu radio stanica, 24 TV programa koji se gledaju na ekranima s 24 foldera tako da se istovremeno mogu pratiti svi kanali, najčitanija tiskovina je "Trešnjevački kulturni vjesnik", a najslabije je posjećen Muzej posljednjeg drveta kojeg je u 40 godina egzistencije posjetio samo glavni lik Mesarski Mesarski, inače predstavnik pučanstva koje se usavršilo u hvatanju osnovne prehrambene namirnice - štakora (od milja nazvanog vrstom Posljednja Prilika), uz čovjeka jedinog živog bića. Mesarski ponekad u dokolici zapjeva pjesmu "Imagine" od nekog starog i nepoznatog engleskog trubadura. London je neko englesko selo, Njemačka je podijeljena na razjedinjene njemačke kneževine, Švicarska je ujedinjena u kantonske emirate, more je velika tamnosmeđa ploha s puno praznih kanistera, Zagorje je 95% betonirano, nulti meridijan prolazi kroz autobusni terminal u Zaprešiću, plastika je osnovna sirovina za nehrđajući plastični metal, plastičnu vunu za džempere, s plastikom se loži, cijepa se plastika za ogrijev... Religija govori da je Bog samo jedan, a imena ima razna mitološka - Dolar, Funta, Franak, Jen, Rublja, Marka. Za opću sigurnost zadužena je Urugvajska kontraobavještajna služba - filijala Trešnjevka koja je objavila stečaj i kao što se nejasno vidi, sve je savršeno jasno.

Ova izuzetno smiješna SF saga s brojnim likovima, mahom predstavnika mjesnih metafizičara Trešnjevačkog fakulteta za elementarnu fiziku (i toga će biti na Trešnjevki za 3500 godina) što se skupljaju uglavnom po futurističkim birtijama na križanju Selske i Ozaljske provučeni su kroz kontekst dijaloga i razgovora od kojih nitko od njih nema nikakve koristi jer dok netko nešto priča, sugovornik nesmetano može misliti ono što mu u tom trenutku najviše odgovara s onim slojem mozga u kome vrvi od riječi čija značenja malo kome išta predstavljaju. Odnosno, kako je to Krešimir Auspindler, navodni osnivač Trešnjevke još u svojim prastarim memoarima iz 20. stoljeća zapisao: 'Zemlja je totalno beznačajna i prostorno ograničena, a ovo mišljenje je poznato u naučnim trešnjevačkim krugovima i trokutima kao beskorisno i bespredmetno drkanje kurca u svrhu razjebavanja postojećeg nereda, kako bi se sutra jasno vidjelo što neće biti prekosutra'.

Sad bi malo kome moglo biti jasno o čemu zbori ovo pozamašno djelo od nekih cirka 200-tinjak stranica jer je sve ovo naime groteskni apsurd koji počinje vrlo zanimljivo s gomilom humora i nekoliko paralelnih radnji sa skokovima u ogromne vremenske razlike od 3500 godina, no od sredine knjige počinje zaplet s abnormalnim tokom gdje se više ne zna tko je tko, gdje i kad kulminirajući u opći nedisciplinirani spisateljski nered bez ikakvog smislenog koncepta ispunjenog svakojakim šušurom, mogućim i nemogućim događajima, postmodernističkim miksom kaosa, mikro-naracija, žanrovski nespojivih tekstova, gotovo besmislenih, bez interpunkcija uglavnom samo prateći tok misli autora koji se očito totalno uživio u uloge glavnih junaka koji dnevno okreću gajbu Trešnjevačkog piva ili 5 litara crnog grenlandskog vina.

Kroz sve ovo autor iz porodice Lasica proteže mnoštvo socijalno-egzistencijalne tematike nabijene žarkom željom za uspjehom promovirajući lik futurističkog Trešnjevčana: beskompromisnog, inteligentnog, oštroumnog, obrazovanog premda u tom 56. stoljeću postoji još samo nekolicina pismenih ljudi (jedan od njih je njegov djed od 102. godine što s noktom otvara butelju vina), a obrazovanje se tumači po sasvim drugačijim regulativima. Futuristički Trešnjevčan je vrlo lijep i naočit, s 50 godina je tek završio pubertet, zorno i podnošljivo prima šamare od roditelja i svojih djevojaka, odvažan je i ponosan sljedbenik starih tekovina sa zastavom blijedo-zelenkaste boje kojom su bili ofarbani kredenci njihovih predaka iz 20. stoljeća dekorirani s porculanskim servisom šalica za kavu i čaj, dakako samo u specijalnim prigodama. A na zastavi se nalaze i dvije trešnje, mada to u 56. stoljeću nikome nije jasno što te dvije crvene špekulice sa zelenim listićima predstavljaju, no kako govori predaja, nekoć su nešto predstavljale. Mladi Trešnjevčan (onaj ispod 50 godina) ne vjeruje da voda pada s neba, sva dokumentacija o arhaičnim podacima se nalazi u Muzeju za uništavanje Zemlje, svaki korov i rijetko samoniklo bilje treba uništiti po direktivi Zavoda za očuvanje okoliša jer nagrđuje izgled Trešnjevke, kravata se nosi samo na svadbi i vlastitom sprovodu, a na Prvi antibetonski zakon trebati će pričekati do 5835.godine MCBT (Malog Crno Bijelog Teleta) koji će zabraniti asfaltirati tlo i vodu.

Teško je čitatelju da se od srca ne nasmije ovim abnormalnim vizurama budućnosti, predskazanjima koja Trešnjevku kao centar svijeta očekuje za 35. stoljeća. Igor Lasić će tada kupiti posljednju prizemnicu na Selskoj cesti 126 (zanimljivo, godinama sam u 21. stoljeću živio na broju 123), dok će između njega biti ogromne zgrade s 300-400 katova, ljudi će se koristiti ogromnim pročišćivačima zraka, knjiga starih recepata će biti čista izmišljotina i potpuno bezopasna, čitati će se "Slava nestanka svijeta" nešto poput Biblije, a sposobnost ili nesposobnost čovjeka biti će da neprestano miješa stvarnost u nerazumljivom vremenskom nizu tražeći i dalje svoj idealan svijet premda mu nikako neće biti jasno kako bi svijet mogao izgledati drugačije od onog kojeg ima ispred sebe.

Jeste, ovo štivo me nasmijalo do daske svojim paradoksima i odličnim humorom, nespecifičnim tokom fabule s originalnim kajkavskim zagrebačkim slengom koji se svakodnevno koristi u metropoli i čudnovatim psihodeličnim prevratima sa slobodnim tokom misli u pravilno složenim gabaritima gotovo bez ijednog daktilografskog felera. Djelo je vjerojatno godinama nastajalo po birtijama i tko zna kakvim iskustvima raznih koncerata i izložbi straha gdje su najupečatljivije dojmove ostavljali šuplja muzika, prazni zidovi i trake od prozirnog najlona koje uredno vise od stropa do poda. Beatničko-futuristički kontekst vrlo prilagodljivog književnika koji govori o stvarima koje razumije u tančine je kanaliziran inspirativno u avangardni kolaž nesuvislo isprepletenih priča koje govore o njegovim razmatranjima i komičnim, najčešće supijanim analizama, ali kao takve su jako smiješne, nimalo beletrističke, totalno su otkačene i iščašene u kojima se niti on sam nakon izvjesnog vremena nije mogao savladavati da mentalno ne pukne ono što mu je teško na srcu i sa svime čime se mora suočavati.

Ne znam što si je mislio onaj koji je prvi pisao recimo recenzije Orwellove "1984", Burroughsovog "Golog ručka" ili Kubrickove "Paklene pomarandže", no vjerojatno mu je jako teško bilo suočiti se s takvim umjetničkim djelom koje ima višesmislena značenja o svemu i svačemu, a pogotovo o kurentnom svijetu u kome živi. Vjerojatnost da nisu shvatili poantu je prilično velika kao i moja da uopće nisam shvatio "Trešnjevačku sagu" Igora Lasice u tančine mada živim na Trešnjevki već skoro 10-ak godina i kad sam jednoj svojoj kolegici iz kvarta rekao 'ima jedna knjiga o tome kako će Trešnjevka za 35 stoljeća postati centar svijeta', odgovorila mi je 'mi se za to pripremamo već 30 godina'. Ah, pa kaj ti je 30 godina spram sjajne budućnosti za 35 stoljeća...

Trešnjevka kao središte planeta Zemlje. Ha? S pun kufer umjetnika i filozofa koji nekontekstualizirano stvaraju na razmeđi od 20. do 21. stoljeća osmišljajući novi svjetski poredak iz glavne koljevke misli prapočela, legendarnih birtija odakle su inspirirani, smišljeni i stvoreni neki likovi za pjesme Azre i Haustora, te čuvene trešnjevačke remize odakle je radnička klasa svako jutro odlazila u raj. Pa, stoga se nimalo ne treba čuditi neshvatljivoj rekonstrukciji, eksperimentiranju sa žanrovima i artificijelnosti koja u drugom dijelu knjige postaje sama sebi svrhom.

Ma sjajno, sjajno, sjajno. I totalno razjebano. Moja knjiga 5525. godine koju ću prepričavati svome sinu cijepajući plastiku za ogrijev, ispijajući Trešnjevačko pivo od recikliranog cementa i hvatajući štakore uz obavezno praćenje 24 TV programa na sučelju ekrana, te komentirajući "Trešnjevački kulturni vjesnik". Istina uvijek dođe na vidjelo.

horvi // 10/03/2016