Prvi album Mateja u 2019. dio je trilogije koju prije svega otpočinje gotovo dekompozicijskim pristupom ka glazbi. Priloženih 9 skladbi pršti nesrazmjernom antilogikom suzvučja: tamo gdje bi se očekivao adekvatan akord, barem onakav kakvog Matej umije isporučiti, dobije se kontraproduktivan efekt nalik sitnim eksperimentima Lee Ranalda, a i rjeđih ispada Thurston Moorea, dvojca na žicama iz bivših Sonic Youth. No, tu ne treba tražiti noiserski zvuk ili potpuno kaotičnu ekspresiju. Mateju to ide sramežljivije i daleko minimalistički jednostavnije s tek ponekim melodičnim otklonom u rock and rollu opičenoj "Sedimo in glejmo festival", no u principu, kao što naslov albuma kazuje, nije samo lirski dio usmjerio u neozbiljan pamflet, već i zvučni dekor, a i vokalni izražaj.

"Lokalni smrkavci"

'Lokalni smrkavci delajo kot poligloti.
Dobili so evropska sredstva,
Kupili so si avtomobile.

Na poštni nabiralnik mi je nekdo nakracal:
Matej Krajnc se obnaša debilno,
Naj se oglasi, prerežem mu žile, pizda ti materina!.

Konjički škrebljajo,
Breme je neobvadljivo.
Poškodovali so si obmišično tkivo.

Lokalni smrkavci jih bodo
Na Ebayju prodali.
Slabo so nosili,
Še slabše končali'.

Različite kratke humoreske kojima je opslužena ova gitaristička glazba ima i svojih znakovitih vrhunaca skoro od skladbe do skladbe. Nevjerojatno je za ovakvog autora kome je ovo 165. album po redu u karijeri da još uvijek strastveno umije izraziti ono nešto možda sitno i prosječnom malograđanu, a i intelektualcu, neprimjetno, a opet značajno i u najkraćim crtama ispričano posve sažeto i to svaki puta s većom dozom teatralnosti. Ovdje je Matej pun osebujnog vokaliziranja koje ide pod ruku s neobično odsviranim sekvencama što se čas raspadaju i razilaze kao da vezu jedno s drugime nemaju, a čas se objedinjuju gotovo u koncizan detalj staccata ili disonantno opuštenih tonova. Preslušavajući ovaj album, vrtio sam nekoliko referenci, primjerice možda nenamjerno sukladno korištenje minimalističkog tretmana Martin Reva (Suicide) koji se s jednim akordom na synthu znao zabavljati tokom svake pjesme unedogled improvizirajući laid-back što se osjeti u komičnoj "Vrste pred blagajnami" ili laganoj "Fifi" koja dušu daje za najtromiji, pa čak i drone/ post-rock temeljen na ostavštini Suicide psihodelije. Elem, ima ovdje kvalitetno odigranog, osmišljenog i otpjevanog štofa, ali jedna stvar je nejasna: pojača li se reprodukcija 'do daske', u pozadini skoro svake skladbe se čuje probijanje nekakve ritmičke sintetike koja nije sastavni dio teksture. Ili je sve to ipak namjerno da zaokruži natpis s poštanskog sandučića 'Matej Krajnc se ponaša debilno'? Pa kad je već lo-fi, nek bude onako kako su se nekad izvođači snimali na audio-kasete dok se prigušeno čula podloga s druge strane... Ne bih znao da li je ovo feler uzrokovan nekim paralelnim feedbackom s nekog drugog medija ili uistinu namjerno. A nije, opet, valjda, da je materijal uistinu snimljen master na audio-kaseti? Čudno. Ali ima efekta.

Naslovi: 1.Odraščati bi moral s čisto vestjo, 2.Vrste pred blagajnami, 3.Za vsakega nekaj, za mene piškot, 4.Lokalni smrkavci, 5.Sladkarije po mejlu, 6.Sedimo in glejmo festival, 7.Fifi, 8.Polž, ki ni hotel plačati davka na nepremičnine, 9.Razvlečeni inštrumental

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 19/06/2019