Koliko u posljednjih par godina pratim sva izdanja iz Franjićevog literarnog odijeljka Bratstvo duša, još nisam naletio na ovakav primjerak unikatne i originalne poezije. Pročitao sam ovu knjižicu skoro u jednom dahu, točniji da budem, u nekoliko čik pauza na poslu tokom jednog radnog dana neprestano previrući po glavi o čemu točno to zbori ovaj pjesnik. Moram priznati da me opalio svojim zagonetnim stihovima koji su mi se činili velikom zavrzlamom percepcijskog sklopa kontinuiranih misli da sam na trenutke pomislio kako sam se dobro zdrmao s nečime, a pojma nemam s čime. Sedative ne uzimam, pivicu sam ispio prije par dana, droge nisam kušao već jako dugo, a ova poezija mi je unijela skoro pa halucinogene maštarije u stvarni svijet.

Jedan od najboljih mogućih opisa vlastite poezije dao je sam autor u nekim od pjesama ove zbirke stihovima 'kako da te znam, ako te ne mogu pročitati/ dosta je skrivanja bilo u igrama slepaca, ko sad zna šta kriješ u sadržaju' ("Muk Nepročitanog") ili 'ja stvaram raj iluzijom da sam siguran i ništa kad mi ne preti, iluzijom, maštom, pokretima, miran sam graditelj svetova iz potaje' ("Preko Puta Istine"), te 'prepoznaj pravog u meni, moje misli protkane u čistoj iracionalnosti' ("U Tvojoj Blizini").

Dakako, to je samo djelićak retoričkog eldorada na kojeg se nailazi u ovoj zbirci poezije podijeljene na 4 poglavlja "Neznanci koji znaju", "Priče iz zmajeve utrobe", "Neviđena stanja" i "Egotron" s ukupno 70 pjesama. Progutavši ih kao alve, odnosno od stranice do stranice, iz stiha u stih, nedvojbeno me zaintrigiralo tko je Vladan Spasojević, no nažalost, edicija Bratstvo duša u principu nikad u svojim izdanjima ne daje nikakve biografije o piscima, pa čak niti neki čisto kratki prolog, a bome nema ni impresum, barem neku sitnicu koja bi čitatelja mogla uputiti i orijentirati što to točno drži u rukama i čita. Ipak, sporednim putevima sam došao do njegovog identiteta i naveliko se iznenadio kad sam otkrio da je to osoba koju medijski poznajem već nekoliko godina pod jednim sasvim drugim imenom - Rony Playstation. Pod tim pseudonimom je objavio dva elektronska funk albuma za Slušaj najglasnije "Funkadelian" (2011) i "Fonkataque" (2012), a ja krelac nikad nisam, čak niti nakon dva interviewa s njime saznao njegovo pravo ime i prezime jer se, iskren biti ću, nisam niti interesirao. Rođen je 27.VII 1973. u Valjevu, živi u Beogradu, a ova zbirka poezije je nastala još prije njegovih glazbenih radova, tamo cirka u periodu od 1994. do 2002. godine.

On se veoma voli maskirati riječima igrajući se metaforama, alegorijama, makabričnim scenama, impresijama, emocijama i različitim zavrzlamama vlastitog toka misli koje niže u stihove. Čitajući ga, na trenutak se pričini razumljivo jasan budući da je poetski veoma dotjeran, a onda iznenada zaskoči u neku, najčešće narcisoidnu egocentričnost pojačanu upravo iracionalnošću kojom razbija utisak što ste ga stekli o njemu. Čudak. Mistik. Fantazist. Naime, ovakvog lirika punog emocionalnog naboja teško je precizirati s konciznim sveobjašnjavajućim leksikonom. Prije svega jer on neprekidno ide onim daleko težim putem u kome stihovima ispisuje vlastitu biografiju isprepletenu prikazima epohe u kojoj su pjesme nastale. Tako u prvom i najduljem poglavlju "Neznanci koji znaju" s nekoliko datuma iz 1995., a velika je šteta što barem za neke ključne pjesme nisu navedene godine stvaranja, može se steći utisak da su nastale u doba sveopćeg srpskog, pa i ex-jugoslavenskog mraka Miloševićevog režima. Ili su bar samo refleksije na neka društvena previranja, građanske izbore i kolektivnu svijest, elem, tokove s kojima se on nikako nije slagao revoltirano u svojim stihovima isporučivajući polemički ugriz pun apstrakcije. Primjerice 'vera je naivnost slabašne pameti/ sumrak sopstvenog trijumfa... kompleks se leči kopanjem tuđih grobova/ naš bol je mali meren veličinom njihovih zasluga'. ("Opsada")

"Slava Slabostima"

'Prazno,
Prazno gledaš.
Ima nas mnogo,
Svaki pogled gleda u belo.
Oči su ratničke boje
Svi za jednog... jer
Jedan je za nikog.
...

Prave priče malo je,
Sramoti dajte šansu,
Zajedno smo u prividu.
Slavimo slabosti,
Imenujemo nedostatke,
Žudimo neuspesima.'

A kad najčešće govori o svome univerzumu izbjegavajući salonske trač-partije, kičeraj i trivijalnosti, upušta se u duboke seanse i vlastite poetske monologe otprilike slično Hundertwasserovim slikama ispreplitanjem neobičnih kontura, halucinacija, tripova, filozofsko-psiholoških motiva s lomovima svjetlosti i mraka, bola i radosti, ushićenja i patnji kontinuirano slijedivši vlastiti stil razvijen gotovo do poetskih ekstrema. Onih koji su puku vrlo često nerazumljivi. Citiram 'da li sam ja ili ti?/ kome je to sad važno?/ koga briga za žrtve koje podnosim,/ i koliko je vruća vatra u kojoj gorim/ opeci se malo, sve će ti biti jasno' ("Nemar Nad Jednim Bednikom") ili pak, 'Di - se je možda dobar, ali ništa nije lepše od vođenja ljubavi/ jutarnja kafa je ritual, ja mogu i bez nje/ Di -se je mali avion/ trip nepovrata, ralje/ gde je belo crveno/ i gde se jazz svira koskama/ mali princ, pubertet/ tamnica u prirodi čeličnog porekla' ("Bezimena").

Čitatelj vrlo teško može dokučiti njegove točne porive i sofisticirana značenja, ali u njemu očito ima mnogo znatiželje i poetske strasti koja se čini da ima i mnogo sudbinske rekonstrukcije životnih postavki. Može mu biti kompliment: onaj tko se pokušava baviti analizom njegove poezije, bavi se i preispitivanjem vlastitog života. Nije literarni mesija, ali nije niti daleko od toga. Umije riječima složiti poetski nadahnute misli, a kao najdraže uzore navodi Charles Baudelairea, Bukowskog, Edgar Allan Poe-a, Clive Barkera, Morrissona, Jack Kerouaca, Stanislawa Lema... Po ovom spisku se već može uočiti odakle se kanalizirala ovako nadrealna stilska crta, a da ne budem suviše drastičan, odabrao sam jednu daleko lakšu pjesmu za sam konac ovog prikaza. A ono ostalo, puno teže za shvatiti treba odgonetnuti kroz individualni sklop misli...

"Reči su skupe"

'Reči su skupe
Džepovi prazni,
Onda se šepure
U izlozima
Svakom nedostupnim.

Otvorite usta,
Pošaljite poruku
Podsetite
Rečima ratovati
Da znate.

Reči su skupe,
Recite nešto,
A ljubav nek bude
U rečenici vladar.

Vi ste u kavezu,
Ni da pevate
Raspoloženi niste,
Skupoća ne prestaje
Trčati
Za rečima.

Svet ne zna
Vašu omiljenu boju,
Jer vaše reči,
Reči su skupe.'

horvi // 09/09/2014