Što se desi kada samokritičan slikar procjeni manjak vlastitog likovnog umijeća i odluči kistove, boje i štafelaj, te kompletnu vizualnu umjetnost zamijeniti književnim radom? U nekim slučajevima nadrealizma, apstrakcije, op-arta i sličnih slobodnih, da se ne kaže eksperimentalno-istraživačkih likovnih stilova često kaotičnih, grubih i sofisticiranih rezultati znaju uroditi zanimljivim prijenosom u literarne fikcije, društvene kritike, avangardne košmare, pa i neobičniju beletristiku narativne strategije sa suprotstavljanjem prema eleganciji pripovjedačeve poze. Međutim, Hozjan je nepotvrđeni realist i impresionist sklon pejzažima u akvarelu koji mu, kako osobno tvrdi nisu ispali reprezentativno zbog nedostatka slikarskog talenta i likovne naobrazbe, pa je svoje impresije viđenog prenio u kratke pjesme sa svega 3-4 kitice, a maksimalno 8 kitica u primjeru najdulje teme "Samo kad prašinu spere kiša".

Stil mu je jednostavan, dvotaktan s obaveznim rimama na nivou osnovnoškolca, taman za skladanje pop i hip-hop stihova a'la Jovan Jovanović Zmaj 'ovde potok, tamo cvet, baš je lep ovaj svet', no on još jedan manjak konkretne poetične kriptične naracije dopunjuje relativno solidnim smislom za dočaravanje proživljenog, viđenog, onog svakodnevnog, prirodnog i s razvijenim interesom za prizor, prostor, atmosferu i ambijent. Odnosno, ono što je pokušavao slikati (ili možda jeste) pretvara u poeziju koja je, kako također tvrdi, rezultat njegovih šetnji po Žumberku, Kvarneru, Zagrebu, Samoboru, putovanja po Austriji, Njemačkoj i Danskoj, a neke komade je napisao iz zamišljenih motiva s ciljem da opremi kompletan koncept zbirke koji je vođen osim prikazima pejzaža, dakako onog prirodnog, čistog, te gotovo bez ljudi i urbane gungule i s upečatljivim lajt-motivom protoka godišnjih doba.

Od proljeća sve do zime kroz 32 pjesme izbjegava gradske, socijalne, društvene i političke konotacije težeći ka harmoniji doživljenog ili zamišljenog ambijenta koji ne mora striktno biti eksterijerni, tj. nadahnut žuborom potoka, vodenim tokom koji je nekad tjerao kolo stare vodenice, mostom s odrazom mjesečevog lica, skitanja u noći s poderanom jaknom i masnom kosom, gorskim pejzažom, jelovom šumom, starom lugarnicom, čekom, hrastovim šumama, sakupljačima gljiva, livadama obraslim maslačkom, patkicama u potoku, primorskom idilom palmi ispred konobe, tavernom na obali, makijom, neverom, različitim vremenskim uslovima... Umije on u poneki dio eksterijera unijeti i kućnu intimu, te mnogo svoje osobnosti otkrivajući da voli malvaziju, tartufe, špagete, pršut, crno vino, zvuk mandoline, a bome se može otkriti i da je zaneseni boem hedonist.

Predstavlja se kao samotnjak kome civilizacija ne pruža utočište, izolira se od nje, odlazi na najmirnija mjesta nalazeći prividni spokoj u realnosti i idili. Onoj koja mu se dopada ili onoj koja mu i baš nije po volji, ali je ostavila neki jači utisak na njega. Ne raduje se i ne veliča, u ničemu ne pretjeruje, pa niti kad se nalazi u mrkloj noći na posljednjoj tramvajskoj stanici ili kad posmatra ljude u pogrebnoj koloni. Sve su za njega to pejzaži isprepleteni klasičnim simptomima godišnjih doba realno prikazani, gotovo fotografski s tek ponešto atributa, pridjeva i epiteta. Promatrački poput izvještaja bez mnogo emocija, a još ponajmanje bilo kakvog osobnog stava. Njegov stav je da nema stav o ničemu što je vidio i doživio, već želja da što vjernije prikaže viđeno, upravo u formatu akvarela s kojima nije zadovoljan. Ispada da Hozjan putem poezije prepričava svoje (ne)urađene slike što zna biti vrlo dosadno i monotono mada se trudi stalno skakati s jedne vizije na drugu od teme do teme.

Knjižica se pročita vrlo brzo, sve je potpuno jasno, nema ama baš nikakvih metafora ili sofisticiranih detalja, jeste to fino razliveno poput vodenih boja, u nekim pjesmama i vrlo mračno 'darkerski', no nevino i bezbjedno da o Hozjanu, barem u ovom prvom pokušaju čitatelj, a pogotovo ljubitelj poezije ne može upiti ništa osobito poetično što do sada nije znao.

Može ga se pratiti i na blogu Crni grad.

horvi // 19/09/2015