Malo je bilo znano da je početkom 2018. (18. veljače/ februarja) Matej imao nastupe po Londonu gdje je svirao u klubu Tattershall Castle repertoar sastavljen od obrada i autorskih pjesama. Tjedan dana kasnije je realizirao prvi EP "Widgets, Or Else" potpisan kao Matt Kaye, pa se nadao da će ova sesija na engleskom imati odjek.



Sedam mjeseci nakon toga, 1. listopada (oktobra) realizirao je ovaj drugi album, ukupno sedmo izdanje (3 EP-ija, 2 albuma i 2 singla) zaigravši do tada na najhomogeniju i najprimamljiviju, ali prilično diskutabilnu solističku kartu što se tiče pjesama. Ponukan londonskim iskustvom, te razmatrajući nekakav globalni ukus i šmek ondašnje publike, mada skromna audijencija koja ga je tom prilikom posmatrala i nije relevantna specifična težina, tijekom ljeta 2018. napisao je i snimio novih 10 pjesama u kojima se predstavlja kao Amer koji je došao u London. O tome zbore "I came from Memphis", "Everybody", "The shuffle" u kojoj se obraća na Mississippi, zatim "That's right", "Shortnin' bread", ali, hm, pitanje je koliko Englezima u 21. stoljeću, posebice Londončanima znače Perry Como, Harry Belafonte, Jack Lemmon, Bessi Smith ili Blueberry Hill koje spominje kroz liriku inspirativno zapjevavši i gospel "What a time" poput Elvis Presleya. Ovakav poetski obzor bi teško prošao i kod daleko moćnijih kantautora; ne treba zaboraviti da su tada najjači i najkomercijalniji bili Ed Sheeran i Adele, a takva pjesmarica bi se u svakom slučaju odrazila zbunjujuće na njihov auditorij.



Za jednog 'protureno prošvercanog' Amerikanca u Londonu poprilično je diskutabilan i glazbeni stil: jedini živahni r'n'r tempo upriličuje u veseloj varijanti prvog singla "The harm" koji čak može natjerati i na cupkanje nogama uz sitnu đusku, no koga u principu prilikom ovakvog promotivnog pokušaja da se ostvari barem kakav-takav feedback mogu intrigirati lagane skladbe ispunjene uglavnom podebljanim reverbom uz tek poneki odrješitiji legato poput "Laughin' along" u kome se pak, poziva na Lord Byrona i pokušaj insinuiranja humoreske stihom 'nisam Robin Hood', jedne od rijetkih tema u kojima se ciljani Englezi mogu pronaći kao svoj na svome. Nije mi namjera biti nekakav coprnjak & baba roga, ali s ovakvim prikazanim izrazom je zakasnio u London dobra tri-četiri desetljeća jer i vrlo slični performansi s akustičnom ili električnom gitarom Chris Cornella, Stinga ili Neil Younga koji su mu poprilično bliski, bili su strahovitom dosadni pa makar okupljali po tisuće i tisuće ljudi. Biti neki novi Dylan, Cash ili Cohen, sam s tamburom pred publikom odavno više ne tangira nekadašnji glavni grad rock and rolla.

Naslovi: 1.I came from Memphis (album version), 2.Laughin' along, 3.Everybody, 4.The shuffle, 5.What a time, 6.That's right, 7.Nobody left, 8.The harm (album version), 9.Shortnin' bread, 10.Trouble of the world

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 15/03/2021

PS: Web Matt Kaye:
mattkaye.bandcamp.com

Diskografija Matt Kaye:
Widgets, Or Else, EP (2018) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30459
But/ Toy Ballons, singl (2018)
Cerebral Palsy Blues/ Snowball Jesus Westenra, singl (2018)
Unarranged (2018) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30464
Four Square Meters, EP (2018) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30467
Rock'n'Roll, EP (2018) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30469
Gettin' Things Done (2018)
The Guardian (2019)
The Spring Connection Suite (2020) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30306
Don't Watch The News, singl (2020)