Realiziran 21. rujna (septembra), ovo je četvrti od ukupno 9 albuma što ih je Matej nevjerojatnom brzinom objavio u jednom mjesecu. Mislilo bi se da ionako poslije 224. objavljena albuma (ovo mu je 225.) više nema što besediti, kantati i svirati. Ih, tako bi se mislilo u Portugalu, najlijenijoj zemlji u Europi. Ili u poznato agilninim krugovima radničkog sindikata Crne Gore. Nabijajući uglavnom blago distorzirana legata u kraćim disonantama s reverbom i delay efektima, te rijetkim staccatima (završna "Hrast, ki vihar na tla ga zimski trešne" na tekst Prešerna i "Zdenec"), atmosfera zvuka je melankolična i mračna, psihodelično lelujava, a tome pridonose i sporedna 'probijanja' neidentificiranih letećih zujavih mušica iz susjedne prostorije ali vesolja, vseenkrat. Čak se u pjesmi "Potažva" na stihove Koseskog u 1.10 odnekud pojavi ženski operni soprano stvarajući na trenutak ono paradoksno komešanje poput western komedije "Vruća sedla" kada su glumci probijali kulise hollywoodskih studija i upadali u kadrove drugim režiserima što su istovremeno snimali filmove sasvim drugačijih žanrova.



Možda je sve to namjerno izvitopereno u kontekstu sadržaja što se bazira na nastavku analiziranja što globalne, što lokalne socijalno-političke krize koja mu je u rujnu legla s izuzetno nadahnutom inspiracijom. Razglaba o motivima mogućih promijena kojih se u velikim carstvima nije moglo očekivati; faraoni nisu imali potrebu za promijenama (uvodna "Zamenjava"), skače samome sebi u aktivni komoditet 'riječi u mojoj glavi zvuče drugačije nego na papiru/ nitko mi ne gleda pod prste kad pišem... kad otvorim usta/ dobro blago se ne hvali' ("Groteska"), metaforički opisuje scenu nomadske potrage za vodom, kopanja bunara i zahvaljivanju Gospodinu ("Zdenec"), pa iznenada zapoje i po horvaški o gospođi Herny što ima kćerku na fakultetu, a nikad se nije niti rodila ("Drago mi je, gospođo Herny!"), satirično razlaže stanje na relaciji vlada - vox populi 'hočemo golaž in blitvo/ ...in pevca ki poje o lepi deželi/ mamo je jebal, očeta zaklal, vsi bomo z njim zapeli' ("Elasti kor"), dramatizira o slavlju pod tendom uz srnjaka ("Bivak"), nomadski nastavlja put autocestom sa čašicom vode susrevši Kovilu Migovirkovitlit i njenu sestru Kisvilu ("Kozarec vode") i na kraju faktički pokazuje da od nekakve velike revizije s točnim i vjerodostojnim dokazima o financijskim izvješćima državnih proračuna nema niti pomisli. S time se mogu baktati sitne duše u svojim privatnim životima.

Ovaj puta je Matejeva angažirana poetika skrenula stranputice s dobrim namjerama u humoresku bez drskijeg revolta. Pomalo i letargično, a omot bi sugerirao da će opaliti gitaristički tko-zna-što i kakav blues, noise, neo-folk, rock, country, eksperimentalni šamar...

Naslovi: 1.Zamenjava, 2.Groteska, 3.Zdenec. 4.Potažva, 5.Drago mi je, gospođo Herny, 6.Elasti kor, 7.Bivak, 8.Kozarec vode, 9.Kri rečem, 10.Hrast, ki vihar na tla ga zimski trešne

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 12/12/2020