Ovog ljeta, tokom poodmaklog godišnjeg odmora na Dugom otoku kad se ubiru zadnji pravi vreli ljetni dani početkom mjeseca rujna, bezbrižno na opustjeloj plaži Brbinja koja čak niti nije plaža već ugibalište za desetak seoskih ribarskih brodica, svakodnevnih polusatovnih inozemnih posjetitelja s otmjenim jahtama što kruže Jadranom od otoka do otoka, dva-tri dolaska trajekta i katamarana, te par kupača, elem, daleko od vreve i gungule hrvatskog razvikanog turizma, uzeo sam u ruke zbirku Krajncove poezije "Veliki Blek nikad ne puca u leđa", prve njegove kompletne autorske knjige ispisane na hrvatskom, a da nije prijevod (ili prevod). Osobno, daleko više volim termin 'prevod' jer se nešto 'prevodi', a ne 'prijevod' s glagolom 'prijevoditi' koji je stupidan. Meni je općenita ijekavica u jeziku bedastoća samo da se hrvatski lingvistički odvoji od srpskog, a blesavo je to kad si rođen s ekavskim terminom 'mleko', 'belo', 'bedno'... koji se govori u mom rodnom kraju Podravini gdje su svi odreda ekavci i ne priznaju nikakvu ijekavštinu 'mlijeko', 'bijelo', 'bijedno'... Čudno mi je slušati autora koji materinjim slovenskim barata 'mojom ekavicom' kajkavskog, a pokušava biti ijekavac, a to mu je i uspjelo. Na uzavrelom suncu lijepo sam pocrnio kao i svaki pripadnik bijele rase što bi htio biti tamniji nego što jeste čitajući i sumirajući njegovu otkačenu poeziju o kojoj sam već ranije i napisao recenziju, a uopće nisam imao niti najmanje primisli da će neke od 69 tiskanih pjesama na papiru realizirati i kao 'soundtrack'. E, tu sad stvar postaje puno delikatnija i zanimljivija... Jer, velika je razlika između čitatelja i samog stvaratelja, odnosno glazbenika i slušatelja. Onoliko koliko sam napisao u recenziji te zbirke poezije što evocira ono staro stanje bivše ex-Yu s mnogim strip, filmskim, glazbenim i ini junacima, toliko se toga uopće ne nalazi na ovome simpatičnom EP-iju koji opet otvara jedno sasvim novo poglavlje u Krajncovoj nepresušnoj minimalističkoj potrebi za onim suštinskim izrazom - da se revno prikaže u svim pogledima kad je jezik u pitanju. Zna se, sjajno barata engleskim ne kome zna i pisati i pjevati, ali na hrvatskom (ili srpskom, svejedno) se rijetko kad vokalno izražavao.

Njegov akcent hrvatskog izgovora i pjevanja je besprijekoran, tko god da posluša ovih, nažalost, samo 5 odabranih pjesama iz otkačene zbirke nimalo neće ostati nezadovoljan jer Mateja ionako malo tko sluša, čita i prati zbog gomile i gomile objavljenih materijala, te će teško dokučiti da nije 'hrvatski', kao kod primjerice Zorana Predina koji namjerno ističe slovenački akcent prilikom izvedbe hrvatskih ili srpskih pjesama. U tome je prednost obojice. Autorska stvar je da mogu manipulirati jezikom i akcentima kako im se god hoće i auditorij to prihvaća jer jezici su nam toliko bliski (posebno dijalekti ekavice) da nema riječi o nekoj leksičko-fonetskoj bedastoći na koju stalno upozoravaju dični korektori i lektori 'pravilnog jezika'. Ako ćemo u tančine, oni koji se sjećaju albuma Parnog Valjka "City Kids" na engleskom (album "Gradske priče", 1979), znaju koliko je taj pokušaj prodora u 'svijet' neslavno i vrlo smiješno ispao sa stupidnim prevodima (a ne 'prijevodima'), što mi je i sam Husein Hasanefendić jednom ispripovijedio u interviewu za Radio Đurđevac daleke 1985. na koncertu u Kloštru Podravskom kad sam ga kao tinejdžer od 18 godina fiksirao za mikrofon magnetofona Uher na jedno dobrih sat vremena. , a to je njemu i bendu odgovaralo jer su se oni baš i obraćali mojoj generaciji u koju ulaze oni rođeni od cirka 1945. do maksimalno 1971. koja je kupovala ploče i kazete uvjetno rečeno jugoslavenskog i inozemnog rocka, te je bila totalno u svemu što se dešavalo zahvaljujući i nekim 'svecima' kao što su Siniša Škarica u Jugotonu, Ante Batinović, Darko Glavan, Dražen Vrdoljak, Miljenko Jelača i Željko Janda na Radio Zagrebu, te mnogi dobri znameniti kolege iz magazina Džuboks i s beogradskog radija 202 ili Omladinskog programa Radio Sarajeva i prvih pizdarija Radio 101 1984. koje, nažalost nije slušala cijela ex-Yu, ali je ipak taj signal dopirao povremeno i do potencijalnih slušatelja bez ikakvih današnjih internet štoseva, onda je ovaj odličan rad mladog 'zadnjeg' pionira Titovog i njegove generacije (a bilo je još 5-6 generacije iza njega do maksimalno 1980/81/82 godišta, ali kaj ti naraštaji nakon toga, osobito oni rođeni u 90-im znaju o veličanstvu poetike i glazbi post-punk, depressive rock, dark, industrial, grunge, metal, noise i inoj rock kulturi. Najjednostavnije im je da uzmu gitaru ili synth i tamburaju svoje pjesme, no Matej kakav jeste ne bi bio to što jeste da nije upriličio specifičan session od samo 15 minuta koristeći suptilnu reverb tehniku gitare što mu ovdje daje poseban laid back. Uvodna "Ona koja dolazi", pa i "Priče" prilikom čitanja nisu mi zapele za oko jer su klasične, ha, recimo poluozbiljne sveopće teme, no čuti ih ovako uglazbljene (ova potonja je i uz pratnju syntha) ostavljaju sasvim drugačiji dojam. Ambijentalni, samotnjački, a opet toliko topao i pristupačan da se jasno uočava koliko mu je stalo da iznjedri dvije kvalitetne pjesme. "Dolazi vrijeme" je pjesma o Srebrnim krilima u koje je Matej očito polagao velike ambicije. Bože moj, tamo s nekih 12-13 godina nije bio lumen kao danas, sve cure su bile lude za Kalemberom (ponajviše za bubnjarem Adi Karaselimovićem), a kad si u tom ženskom dijapazonu emocija i idolopoklonstva u toj mladoj fazi pred pubertetom, svaki san izgleda nedostižna fikcija, pogotovo kad se vrate sjećanja današnjeg zrelog umjetnika u 40-im godinama. No, po meni najbolji dio su posljednje dvije teme "Puno ti maštaš" u kojoj se okrenuo u razmatranje sadašnjosti zvučno insinuirajući shoegaze (a i puno toga gitarističkog na čitavom radu ima konotacije sa shoegazeom), te izuzetno komična "Duga priča o žbunu" (također uz pratnju harmonija syntha) s dijalogom Mojsija i joint-freaka koja je jedan od njegovih dramaturški najbolje sročenih komada kad je riječ o poeziji na hrvatskom. Pjesma traje skoro 6 minuta, uređena je po sistemu starinske radio drame u kojoj spiker govori, pjeva i unosi se u oba lika karizmatičnim intonacijama i vokabularom, no šteta je što na youtube nije priložena da upotpuni ovu moju referencu.

Drugačiji je Matej od svih prošlih slovenskih kantautorskih velikana koji su pjevali na hrvatskom ili srpskom tokom 70-ih i 80-ih: zadržao je dozu svoje vokalno-interpretacijske prepoznatljivosti i jasan gitaristički manir koji je u zadnjih 5-6 godina uronjen u alternativniji, noiserski, eksperimentalniji i duhovitiji format, a kad se s 'tuđim' jezikom uspiješ našaliti izbacivajući masu štoseva i viceva kao što je ovdje to njemu pošlo sa sjajnim fonetskim pristupom kojeg će kad-tad prepoznati i inteligentniji radio urednici (a ne samo Horvi i još šačica dobronamjernika), tad će i Matejeva karijera znatno ubrizgati prijeko potrebiti elan. Matej je ovime radom dokazao svoju veličinu. Baš me zanima kako bi se neki Hrvat ili bilo koji pripadnik ex-Yu plemena pokazao da kao Slovenac pjeva na makedonskom, da kao Srbin pjeva ijekavicu, Hrvat albanski ili madžarski, Bosanac da pjeva rumunjski (jezik mojih Cigana iz Đurđevca) ili da bilo koji južni Slaven pjeva romskim jezikom. Matej je ovdje kompletan Hrvat/ Srbin/ Bosanac/ Crnogorac i obraća se ex-Yu populaciji na odlično izgrađen kantautorski način koji nikoga ne vrijeđa, a ostavlja dojam jasnog liričara i poete poput Dedića, Ibrice Jusića i zaboravljenog Miladin Šobića što je 'sjedio sam na trotoaru, prebijenu nije imao paru i čitao stare novine'. 1981. tu pjesmu je malo tko vrtio na radiju (ne da se pohvalim, ali ja jesam na Radio Đurđevcu), ali danas na youtube ima skoro 2 miliona klikova. Isplatilo se voljeti nešto jako dobro, mada i nije bilo originalno, a niti Balašević uostalom u ničemu nije originalan, ali je inteligentan poeta čiji su mi albumi prolazili 'kroz papke' oli su zadnji šund ili tračak dobre strane ex-Yu, ali nikad nisam pao na njegovu empatiju. Krajnc ga voli kao i Srebrna krila, nije to ništa posebno, ali stvara specifikum ovog sjajnog kantautora koji se ne pridržava gabarita koje zna. Matej bi najradije svojom snažnom glazbom s kojom eksperimentira htio napraviti najviše na svijetu da se odvoji od metuzalema koji su mu dragi. Vrijeme Balaševića i Srebrnih krila su prošlost. Ovo je vrijeme Matej Krajnca. Pokopao ih je jednostavnim pjesmama, a to je čujno i vidljivo, samo problem je što se auditorij uopće više ne unosi u kantautorsku priču, a niti bilo kakvu 'rock' poantu jer danas vladaju drugi popularni gabariti koje nikako ne treba omalovažavati.

Naslovi: 1.Ona koja dolazi, 2.Priče, 3.Dolazi vrijeme, 4.Puno ti maštaš, 5.Duga priča o žbunu

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 04/11/2018