Sara Špelec je za ovu priliku napisala dva teksta za uvodnu "Akakij Akakijevič" i završnu "Vstajenje Akakija Akakijeviča", pa se shodno tome čitav ostatak materijala provjerenom knjiškom moljcu, Matej Krajncu otvorio na dlanu: dao mu je inspiraciju za album i projekt nadahnut ruskom književnošću s elementima ruskog folka (čitaj: ukrajinskog, ali to dođe na isto).

Zna se da Matej rijetko odstupa od svojeg klasičnog kantautorskog klišeja - akustične gitare, usne harmonike i vokala, a za ovu priliku ima samo laganu pratnju synth harmonija, tambourina, te spomenutih pratećih vokala Sare i flaute Lenke Krajnc. No, on je daleko snalažljiviji kao tekstopisac, mada se mora priznati da na ovih 35 minuta materijala ima nekoliko odličnih glazbenih poduhvata poput sarkastične "Markantna oseba", odličnog vokalnog performansa u kratkoj "Daj mi šinjel! (song dveh tatov)", ruskim folkom nadahnute "Ivan Abramovič in Stepan Varlamovič" ili "La la la (serenada)" u kojoj uz ritmičku pratnju nalik laganom kazačoku imitira one gorde muške ruske vokalne folk basove, no u njegovom slučaju to je bariton.

Međutim, ovdje je daleko važniji i vredniji njegov literarni rad. Prvo je objavio istoimenu knjigu "Plašč, povest o oblačilu" (2012, KUD LeMa) inspiriran istoimenim romanom velikog ukrajinskog književnika Nikolaj Vasilijeviča Gogolja ("Kabanica") kojeg, moram priznati nisam pročitao. A koliko me sjećanje služi, jedini njegov roman kojeg sam pročitao bio je nekad davno, davno "Taras Buljba" o ruskim kozacima. Stoga ništa konkretno ne mogu zaključiti koliko se Matej adaptirao i fleksibilno snašao u svojoj verziji, kako kaže književnost, Gogoljevog prikaza ismijavanja peterburške stvarnosti ispraznog života malog, podređenog činovnika i nekog paralelnog svijeta fantazija. Ne vem. Ne bih znao. No, kako god, Matej ima sjajno spisateljsko umijeće da s jednostavnim riječnikom opiše i prenese ono što je utkao u literarnom štampanom dijelu. A niti to nisam čitao jer nije došlo do mene. Samo ovaj album. I stoga ću se držati samo ovih 35 minuta...

Priča ide od uvodne pjesme "Akakij Akakijevič" čija radnja je smještena u neki ured u bivšem SSSR-u 1963. godine. Izgleda da je Akakij živio skromno i povučeno, nigdje nije izlazio i iznenada mu je sinula ideja da si nabavi otmjenu zlatnu kabanicu kako bi bio markantan čovjek. No, ovdje se radnja ne odnosi samo na glavnog junaka, već na mnogo likova čiji se putevi križaju u različitim vremensko-prostornim dimenzijama, te se Matej kao glavni autor poigrava s realnošću, prošlošću i spajanju ta dva svijeta u jedan, posve se može reći, mitološki koncept. Ili još bolje - nadrealizam.

Tako on ovdje kroz strasnu Akakijevu potragu za zlatnom kabanicom u radnju ubacuje smetlara, te potom i frustriranog krojača koji je svijet gledao kroz dugmad, tkanine i luknje za dugmad čiji je moto bio 'gumb je ključ mudrosti sveta', a tu se spomene i sam Gogolj što cijeli vremenski tok prenese u fantaziju - iz 20. u 19. stoljeće ("Petrovič krojač"). Tu se još pojavljuje vratar na ulazu na neki, mh, bal ("Novi plašč/ ruska zabava"), a naposljetku se i razotkriva da je Akakij i uspio nabaviti tu žarko željenu kabanicu i postao ono što je, mislio, da je postao ("Markantna oseba"). Po čudnovatom i posve zbrkanom, nadrealnom slijedu događaja, u radnju se upliću dva Rusa koja su slušala Srebrna krila i Nove fosile ("Ivan Abramovič in Stepan Varlamovič"), a kasnije se saznaje da je njihova ideja bila ukrasti Akakiju zlatnu kabanicu. Kroz kratku "Daj mi šinjel! (song dveh tatov)" to se i dešava, a Matej je pjesmu oivičio sa nadasve komičnim lirsko - vokalnim interpretacijama u kojima su lopovi, vjerojatno dva ne baš prebistra ljudska stvora mislili da je Akakijeva dragocjena kabanica običan šinjel. Na koncu naš junak umire i u svojem uskrsnuću želi samo jedno - svoju zlatnu kabanicu što je sjajno prikazano u spomenutoj, završnoj temi "Vstajenje Akakija Akakijeviča" sa cjelovitim vokalnim performansom nalik na radio dramu s elementima groteskne opere i blagog utjecaja elektro-akustične, pa čak i neo-folk i noise-industrial scene.

Ovo sjajno konceptualno djelo je uistinu 'ono nešto' što se rijetko može naći na ovim prostorima ex-Yu scene. Izvedeno na slovenskom jeziku, bogati je prikaz autorove kreativne snage u kojoj je osim nadrealističnih fantazija upleo humor i mnoštvo lingvističkih štoseva u kojima mu je obilato pridonjela Sara Špelec u završnoj temi kada se Akakiju obznanjuje da je umro u nekom kupleraju. A Akaki kroz simpatičan refren odgovara 'ma, ma kaki/ ma, ma kaki', ha-ha-ha!

Ovaj čudesan album koji vrluda s vremenskim distancama od surovog sovjetskog komunizma do stare carske Rusije ima još jednu fenomenalnu poveznicu - s današnjeg aspekta ova čitava radnja uopće ne mora biti smještena u te epohe, već može biti i prikaz današnjice kada je standard, uslovno rečeno, vizualno daleko bolji, no nije odmakao po socijalnom aspektu dalje od komunizma ili carske kulturno - društvene restrikcije. Tu se između svih ovih 11 posve jednostavnih, no u Krajncovom slučaju, veoma domišljatih kompozicija nalazi jedan istinski socijalni biser, pjesma "Nimam niti za kruh (song odpovedovanja)" ('pjesma odricanja') koja kroz običan akustičan kantautorski stil govori: 'datum na koledarju se tako čudno obnaša.../ okno puščam otprto da v sobico ujel bi kak duh, a dan plačila je daleč i nimam niti za kruh...'. Jasno je da pjesma govori o Akakiju, no u njegovoj koži su se našli mnogi uzdrmani sa teškom današnjom materijalnom stuacijom bez obzira maštali o zlatnoj kabanici ili nekoj sasvim drugoj, trivijalnoj i nevažnoj stvari u životu. Danas bi to bio mobitel, najnoviji model iPhonea ili neka marka s kojom bi si podigli rejting beznačajnog siromaha u očima javnosti.

Ovo je umjetnost.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 25/08/2012