Što sam ja to točno čitao? Zasigurno će se zapitati svatko tko je u rukama imao ovaj neobičan strip i pokušavao uroniti u njega. Čitati ga, gledati tehnički i likovno vješto iscrtane stotine i stotine sličica na 60 stranica A4 formata nije nimalo teška razbibriga, no shvatiti njegovo značenje je otprilike blisko onome kada ste po prvi, a možda i drugi puta pokušavali tumačiti glazbu avangardista poput Karl-Heinz Stockahusena ili John Cagea. Mnogi do trećeg pokušaja nisu niti došli odustavši od bilo kakve pomisli na ponovni susret s tako zahtjevnim materijalom kojeg nisu mogli shvatiti niti ozbiljno, a niti zabavno.
Najveći problem ovog stripa jest da koliko god ga pokušavali negdje strpati u neki žanr (o nekim 'stilskim pokretima' da i ne govorim) on će stalno nasilno viriti kao trinaesto prase bez cice i izdvajati se jasno aludirajući gdje evidentno ne pripada. U neki tor, štalu, svinjac, kokošinjac, selendru, urbani beton, teglu pekmeza… Prva asocijacija biti će avangarda, no čak niti u toj avangardi niste načisto što da mislite o njemu. Njegov autor Franja Straka (rođen 13.XII 1952. u Čereviću) stripom se počeo baviti još sredinom 70-ih godina i dugo vremena je radio teški i mukotrpni posao u BFC-u, Beočinskoj fabrici cementa, te je svoj odušak od fizikalija pronalazio u crtanju koje je razvijao još kao školarac budući da je svakodnevno pješačio do škole 4 km u jednom pravcu i imao obilje vremena za maštanje i razmišljanje.
Kraće stripove, kako ih on naziva 'kaiš' od nekoliko sličica u jednom linearnom nizu počeo je crtati nadahnut stripovima iz "Večernjih novosti" ("Porodica Tarana" i "Julija Džons"), te edicijama "Nikad robom", "Crtani romani" i "Biblioteka Lale", a potom je objavljivao u listovima "Osmeh", "Humoristički magazin", "Mladost", "Sremske novine", "Glas omladine", "Stripoteka", "Cemenat, list radnog kolektiva BFC", "Val strip", "Ošišani jež", "Nezavisni", "Vojvođanski građanski list", "Vršačka nova kula", "Naša krmača", "Seksi humor"… Najpoznatiji u novijem periodu su mu elektronski magazini "Samonikli korov" i "Duga devetka", no prikazati njegov autorski i karakterni profil u sažetom obliku gotovo je nemoguće jer mu djela neprestano variraju tvoreći senzibilističku narav pristupa ka crtežu u svojstvima gotovo bliskim onima s terapeutskim razlozima i učincima. To nikako ne znači da je Franja lucidan, narcisoidan, nastran ili mentalno paradoksan, da ne kažem umobolan. Takvi umjetnici općenito se bave poetikom, filozofskim raspravama, nadrealizmom, apstrakcijama, kaosom, ekspresivnim istraživanjima, abrazivnim imitacijama koječega, ekstremnom disociranošću, raskolom ličnosti, lažnim memoarima, paranojama i šizofrenijom kao krajnim stadijom priznate umjetničke slobode.
Možda je Franja hiperaktivan i hiperproduktivan, ali nikako nije poput 'ćaknutih' umjetnika. On je ovdje vičan onome čemu takvi 'ćaknuti' nisu - konciznoj i očito hiper-načitanoj historiografiji na karikaturan način prikazavši kroz točno 240 strip-kaiševa skoro isto toliko filozofa, književnika, izumitelja, fizičara, glumaca, znamenitih vladara, povijesnih ličnosti, političara, slikara, umjetnika raznih vrsta i inih osoba gotovo iz cjelokupne ljudske civilizacije predstavivši ih točnim datumima rođenja i smrti (ima i živih) i citirani su s nekoliko izjava nakon kojih se ponekad i sam Franja ubacuje među njih duhovitim komentarima bez suvišnog razmahivanja ili pretencioznog politiziranja. Većina tih citata je praktički automatizam tehnologa, filozofa, naučnika, političara i umjetnika koji se sa zanosom ega suprotstavljaju onom običnom i manje praktičnom jeziku naroda, onome unutarnjem glasu koji ne zna za šupljikavo automatsko sklapanje fraza. Čini se da Franja namjerno secira njihove citate uviđajući da je takav formalistički način izražavanja ipak prenesen i u 'običan govor' kroz suvremeno doba koje inzistira na tehnološkom i klasifikacijskom riječniku izgubljenom u beskrajnoj pletenici fraza, izjava, citata i umotvorina zarobljenih u tunelu nepraktičnosti s nesposobnošću i nedostatkom vremena za prilagođavanje stvarajući zbrku, kaos, a bome i lingvističko-civilizacijski krah. Ima ona jedna lijepa izjava nekog mudrog i pametnog koji je rekao da je Babilonska kula srušena kada je nastala jezična konfuzija u kakvu upravo upućuje ovaj strip insinuirajući na utopističku projekciju ishodišta formalističke govorne automatike.
Sam naslov "Propuzilište" također je jedna od lingvističkih varijacija sa zbunjujućim značenjem otprilike bliskom provlačenju kroz iglene ušice tražeći stranputicama mnoge relevantne anomalije društvenog shvaćanja na karikirani način. Čitav strip od početka do kraja se ne bavi analizama promatranja tog čuvenog, učenog, obrazovanog, 's putrom na glavi' svijeta, ali niti otvorenim ismijavanjem ili konfrontacijama, već samo duhovitim humoreskama s aluzijama na odnos Zapada i civilizacijskih tekovina još iz vremena prije Nove ere koji se u suštini svode na intelektualne štoseve potkrijepljene upravo zabušantskim i zafrkantskim gegovima koji u Franjinoj interpretaciji postaju šarena parada izvitoperenog maskenbala života i simbolike naučnika, humanista, buržoazije, kvazidemokracije i političke moći putem njima naoko nevažnih opaska jednog duhovitog promatrača za kojeg bi većina njih smatrala da je zatočen u glupostima. Na koncu, kako sam kaže, ovo djelo mu je godinama čamilo u zapećku kao zaboravljena knjiga čekajući na objavljivanje polako se osipajući - 'ako ništa ne preduzmem, ode mast u propast'. No, i nakon svega tvrdi da stoji čvrsto na zemlji vidno dezorijentiran.

Ovaj fantastičan strip nikako nije štivo za jedno čitanje, a još ponajmanje za zaborav. Potrebno mu se vraćati i otkrivati nevjerojatan niz detalja kolažno sastavljenih u dinamičan i dramatičan tijek fabule, tumačiti ga individualno i biti sam svoj akter u njemu. Ima višesmislene relacije pokazujući iznimno bogatu i kompleksnu maštu autora koji skače s percepcije na percepciju lakoćom najduhovitijeg filozofa koji je k tome i vrsan crtač, osobito portretist. Nasmijati će te se, to je sigurno.

horvi // 20/01/2015