'Nije svatko tko se penje na planinu sposoban napisati roman, a niti svatko tko je sposoban napisati roman nije alpinist'.

Krajnc se u svojem novom proznom ostvarenju koje ima i prateći istoimeni album pozabavio raritetnim poduhvatom - romanom ili kako kaže romaneskom o alpinizmu i dosezanju vrhova. Kako planinskih, tako i duhovnih.

Ponovno je pribjegao mnogobrojnim metaforama između stvarnog i fikcijskog svijeta uobličivši cijelu fabulu u imaginarnu grotesku s tri glavna lika - Nijemcima Otonom Fleisom i Renhardt Renhardtom, te mitskim sniježnim čovjekom jetijem s Himalaje zvanim Luk. Radnja je paralelno stacionirana na dvije lokacije - dvoranu press centra negdje u Njemačkoj, te visoko na Himalajama, na gori Stipe koju osim starosjedioca ujmanovskih redovnika u samostanu, zajednice jetija i (ne)s(p)retnog Oton Fleisa nitko nikad nije pronašao i vidio.

Uvodni dio, sve do polovice romana ispreda veoma zanimljivu, inteligentno sročenu i komičnu radnju koja ima ponešto i sa folklornim viđenjem avanturističke SF tematike poput recimo serijala filmova o Indiana Jonesu. Ucijenjeni jeti zarobljen na Himalaji, doveden je u suvremenu Njemačku kao atrakcija za press konferenciju od koje lihvar, pronicljivi probisvjet i planinar Renhardt Renhardt namjerava ostvariti veliki plan - organizirati ekspediciju na Himalaju s glavnim ciljem - pronalaskom i otimačinom pelisejske krune, tradicionalnog simbola ujmanovske mudrosti do koje bi ga trebao dovesti jeti. Krajnc je jetiju Luku podario cijeli niz paradoksnih odlika - obrazovan je i strahovito načitan, veoma inteligentan, te premda je cijeli život proveo u izolaciji jetijevske zajednice, bez ikakvih problema se fleksibilno prilagodio životu u zapadnjačkoj civilizaciji na samo nekoliko dana. Fikcijski je posebno zanimljivo to što svi likovi u romanu govore isti jezik bez obzira radilo se o Nijemcima, jetiju, Tibetancima ili Mongolima i Kublaj kanu iz 13. stoljeća koji se pojavljuju nešto kasnije u radnji.

Oton Fleis je jedini srečković zapadne civilizacije koji je uspio, ni kriv, ni dužan, pronaći goru Stipe i odmah na početku romana zakucao na vrata ujmanovskog samostana u kome doživljava duhovnu preobrazbu kroz vrlo smiješne procese i tretmane, te se nada da će ga Renhardtova ekspedicija pronaći i vratiti u civilizaciju.

Međutim, od otprilike polovice, pa sve do konca romana Krajnc vrluda s preispitivanjem imaginarne mitologije jetija, nedovoljne upućenosti u povijest Mongola i Kublaj kana, ubacuje grčkog filozofa Diogena (onog koji je živio u bačvi) i kosmatog TV ljubimca Alfa, skače po svome običaju iz sadašnjosti u prošlost povezujući žive i mrtve, realne i imaginarne, mitske i povijesne ličnosti i likove u isti vremenski kontekst osobne fantazije. Recimo, Kublaj kan je tražio dinamit dobivši odgovor da u ovome 13. stoljeću još nije otkriven, a pri tome je glasno i sa strašću čitao poeziju France Prešerna, dok su starosjedioci na Himalajama pušili duhan premda je on službeno otkriven koncem 15. stoljeća nakon Kolumbovog dolaska u Ameriku...

Djelo završava u stilu ruskog klasicizma - na posljednjih 7 stranica se razvije zaplet, finiš i epilog - Oton Fleis se zaređen u ujmanovski red ostaje zarobljen u samici njihovog samostana, Renhardtova ekspedicija neuspješno i tragično završava sniježnom lavinom, a jeti Luk se vratio kući na goru Stipe jer se jedini od svih umio penjati pod kutom od 90 stupnjeva.

Mnogo dijaloga ovdje posve usporava dinamiku i napetost štiva, a pomanjkanje opisa likova onemogućuje čitatelju da uroni u razvijanje intrigantnosti i neizvjesnosti. Sve ono što se o protagonistima saznaje, nalazi se u dijalozima s kojima Krajnc pokušava razviti blagi dramatični karakter svakog lika, mada su mnogi samo epizodni, a ponekad i nepotrebni. Nadalje, ti dijalozi koji su ispočetka veoma zanimljivi, osobito dolazak Otona u samostan i press konferencija jetija u Njemačkoj, kasnije se u velikoj mjeri pretvaraju u dosadu s tek ponekim interesantnim, za Krajnca uobičajenim paradoksima poput pokore Otona kojeg su ujmanisti umakali u katran puštajući mu po deset puta koncert Engelberta Humperdincka na finskom dijalektu...

Ovakvom djelu koje povezuje suvremenu zapadnu i maglovito imaginarnu istočnjačku, više mitsku nego li stvarnu ili povijesnu civilizaciju manjka oprečnosti sukoba, jezično nerazumijevanje, surovih slika, snažnih demistifikacija i kontradiktornosti, razmimoilaženja svjetonazora, moralnih dvojbi, opasnih zločina, kolonijalističkih strasti neoliberalizma... Naposljetku, Krajnc osim što je čitavo djelo pisao isključivo iz mašte, posve je zaboravio ideologizirati istočnjački misticizam i podariti mu povijesni značaj, barem u kontekstu alpinizma i teme koje se prihvatio obraditi na metaforički način.

Problem je u tome što osim beletrističke zabave s ponekim blic-ubodom "Gora Stipe" ne educira ništa konkretno, a ponajmanje ne upućuje na aktualne ili povijesne činjenice s kojima su nepobitno povezane čitave intrige kolonijalizma. Napisana je iz zapadnjačkog aspekta po sistemu ruskog klasicizma bez adekvatnog zaleđa, no niti to nije toliko bitan faktor budući da se ovdje pucalo više na bajku i zabavni nadrealizam nego li na neku adaptaciju priče poput Tolkienovog "Hobita", serijala o "Gospodarima prstenova" ili vrlo bliskom filmu "7 godina u Tibetu" s Brad Pittom u glavnoj ulozi. Problem se nalazi u tome što je Krajnc interpretirao neke znane činjenice na legitiman autorski način, a književnost, isto kao i daleko komercijalnija filmska industrija u principu svijesno educiraju i oblikuju ljudske stavove. No, u ovome slučaju o mističnom sniježnom jetiju i njegovoj zajednici, o njegovom fizičkom izgledu, tajnovitim ujmanističkim redovnicima, o njihovoj kulturi, religiji, životnim uvjerenjima ili jezičnoj i rasnoj pripadnosti i srodnosti ne može se saznati ništa konkretno, a ponajmanje vjerodostojno ili barem nadahnuto s istraživačkim pristupom.

Samo metaforička bajka koja ne govori mnogo o srazu dva posve odvojena svijeta.

horvi // 05/08/2013