Prethodni "V naglici spočeto" bio je uron u akustičan gitarski reverb s blackgaze atmosferom, a ovaj, samo neka dva mjeseca kasnije snimljen (cirka u rujnu 2018.) ima slične performanse s pojačanim echo/ delay efektom na žicama dajući još čudnovatiji psihodeličan dekor. Kao da mu je tehnika na koju snima u studiju Jebena Čeljust (a i I Wanna Baby) ostala netaknuta na potenciometrima, a tu je još uključen i znatan faktor laid-back, hm, syntha ili nekog harmoničnog efekta koji se rola u periodima.
Teško da bi se za ovakav 'friškiji' zvučni tretman što se Mateja tiče trebalo čeprkati po dubokoj ostavštini krautrocka i eksperimentalnih vragolija Brian Enoa, kao i jednom užem dijelu psycho scene s prelaza 60-ih u 70-te, pa i ranih radova Kraftwerk, Cabaret Voltaire ili Throbbing Gristle (sve iz 70-ih), te Coil (iz 80-ih), štoviše, mnogi kurentni hipsterski izvođači, premda nadahnuti folk-rockom, indie-popom i country/ bluesom poput Bon Iver, Fleet Foxes i kompanije imaju uhljeblje u degutantnim zvučnim posuđenicama tvoreći samozvani post-avangardni indie-folk koji nije ništa drugo do li nespretno i manje vješto izvedena inačica The Band i ekipe soft-rockera iz 60-ih godina 20. stoljeća. A Matej se tu kao revni pratitelj takvih dešavanja poslužio njihovom lo-fi artikulacijom dodavši i eksperimentalniji štimung, reklo bi se hrabrije i fleksibilnije jer, po običaju, vrlo rijetko puca na mainstream hitčine s gromko usklađenom produkcijom.
Daleko od uobičajenog je još jedna vitalna činjenica: ovaj puta mu svih 10 pjesama ima po 10 vrlo kratkih i jezgovitih stihova što je svojevrstan presedan u njegovoj inače vrlo bogatoj lirskoj spregi. Reklo bi se po tome, da je album kompletno sa stihovima napravio u jednom kraćem trenutku inspiracije lirskog deseterca koji ne mora nužno imati i rime, a sve skupa se doima haiku poezijom bez puno mudrovanja. Nešto vrlo blisko spomenutim velebnim hipsterima i njihovim sljedbenicima, samo za razliku, Matej redovito voli ubaciti koješta u svoje tokove poetskih imaginacija. Ovom prilikom to su najkraće moguće sličice o onima što traže Krista, razmišljaju da je suvremena civilizacija pojela humanost, da je medij izvor osnovnih laži, ima i ezoteričnih konotacija, pa uobičajenih zgodbi iz djetinjstva o magazinu "Politikin zabavnik" ili radničkoj klasi što je svako jutro od sedme ure kadila jugoslavenske cigarete, a pronašla se tu i mašta o, nema pojma zašto izazvanoj Celine Dion koja je došla u posjet celjskoj Lavi...
Mnogo fora i štoseva, te metaforičkih viceva o kojima bi se moglo razbijati satima što točno predstavljaju, samo su jedan kraći isjećak iz Matejeve apstrakcije stvarnosti. Da se kojim slučajem nađe netko po prvi puta slušati njegov album i to upravo baš ovaj, sasvim komotno bi stekao dojam da autor nije pri zdravoj svijesti. Ha-ha-ha. A baš jeste. Samo ga treba razumijeti i protumačiti zašto si je dao ovakav odušak nakon 160 objavljenih albuma. Ma svatko bi bio ovakav ekscentrik. Možda i ne ko' Matej, vrlo prijatni i slikovito bogati ekscentrik.
U svakom slučaju, vrlo čudan album...
Naslovi: 1.Povej mi kaj o vodni poti, 2.Transformator, 3.Celine Dion pride na Lavo, 4.Varčna žarnica, 5.Osem bije, 6.Tovornjak, 7.Hodim kot Egipčan, 8.Pred blokom je vrsta, 9.Nehaj, 10.Ostrožno-Lokrovec
ocjena albuma [1-10]: 7
horvi // 07/06/2019