Da je netko od notornih rock i inih glazbenih zvijezda - junkoza, ovisnika i alkosa, živućih ili pokojnih, primjerice Al Jourgensen (Ministry), Amy Winehouse, Whitney Houston, Jim Morrison, Kurt Cobain, Goran Bare, Mark E. Smith, a svojevremeno i Nick Cave bio spreman objaviti vlastiti dnevnik ako ga je bilježio, hipoteza je da se ništa bitnije ne bi razlikovao od ovog proznog prvijenca ljubljanske spisateljice Tereze Vuk. Barem po svjetonazoru i sadržaju (zlo)djela nanešenih vlastitom organizmu.

Ona je otkačena, inteligentna, prgava, komična, cinična, bahata, zabavna, duhovita, prevrtljiva, zajebana, vječito nezadovoljna i frustrirana djevojka odrasla u r'n'r plemenu duboko, najdublje što se može zagrezavši u njegove poroke. Od teških droga iz kojih se na jedvite jade uspjela skinuti i navući na 'ljekovite' zdrastvene preparate (metadone, apaurine i tablete) koje u nestašici nakodnađuje svakodnevnim opijanjem i fumanjem gomile jointa, do bezuspješnih pokušaja skidanja s ovisništva u komuni za odvikavanje provevši izvjesno vrijeme među belosvetskim junkozama u Portugalu na zahtjev roditelja i raznih grupnih terapija u Ljubljani od kojih je pravila cirkus i šarlatanski kaos ne poštivajući datirana načela i principe. U "Creepyatriji" ona podrobno opisuje vlastiti život gotovo cirka od tinejdžerskih dana sve do danas.

Kad sam počeo čitati ovo vrlo opsežno djelo od nekih 200-tinjak stranica, isprva sam pomislio da je riječ o nekoj zbirci kratkih pričica koje su asocijativno povezane s legendarnim rock hitovima budući da gotovo sve do četvrtine sadržaja nose naslove po znanim pjesmama AC/DC, Jimi Hendrixa, Bob Marleya, Azre, Bijelog dugmeta, David Bowiea, Pixies, The Offspring, Queen, Lačnog Franca, Black Sabbath, Talking Heads... Međutim, kroz sočne, drske, pikantne, te nevjerojatno smiješne i zabavne crtice, Tereza lukavo uvlači i sebe i čitatelja u zapetljanu mrežu fabule koja mic po mic otkriva njeno pravo lice. Lice bivše ovisnice o teškim drogama, lice nepopravljive alkoholičarke ljubiteljice ganje koja ne može provesti niti jedan dan trijezne i bistre glave. Ono lice neprilagođene i lude ženske naravi koja je u svakom pogledu za svaki literarni žanr osobito zanimljivo za priču u kojoj se razbijenim konceptom skakanja iz sadašnjosti u prošlost kolažno nižu raskalašene pijanke, ganje, seksualne avanture, dogodovštine s koncerata, sukobi s policijom, prekršajne kazne koje ne plaća, gomile socijalnih i duševnih problema...

Ispočetka vrlo interesantno, duhovito i zabavno štivo puno raznih putešestvija počinje se pretvarati u depresivno turobnu osamljenost i ovisničke teške psihofizičke krize stacionirane uglavnom među 4 zida iznajmljenog stana u kome se rađa ideja o pokretanju vlastitog internetskog bloga. Naposljetku se saznaje da su sve ove pričice ustvari njeni objavljeni blogovi koje je pisala 3 i pol godine zavisno o danu, ganji, pijači i datiranom raspoloženju.

Tako se primjerice može saznati da je sasvim slučajno, na nagovor prijatelja koji je smatrao da dobro piše, potpuno pijana i indisponirana sudjelovala na takmičenju proznog višeboja u Ljubljani gdje je sve prisutne do daske nasmijala i odnijela prvu nagradu od 800 eura. Također se saznaje da ima ogromnih problema socijalizacije u društvu - mrzi klišeje, ne voli raditi, opstruira svaki oblik tradicionalnog, normalnog, uobičajenog i klasičnog, nema novac, vječito pokušava pronaći posao i prezire sheme 'posao-dom-obitelj-obaveze'... Ona ne želi imati nikakvih obaveza prema nikome osim prema samoj sebi da na bilo koji način dođe do pijače i ganje, te da ponekad nešto napiše na blogu. Tipično boemski bez ikakve odgovornosti jer i sama zaključuje da su svi umjetnici bili pijanci, napušenci, izdrogirane junkoze, strgani i udareni u glavu, a ona se jedino u tome poslu nalazi potpuno 'svoj na svome' - 'da li bi Lewis Carroll napisao "Alicu u zemlji čudesa" da nije bio na gljivama?'.

S vremenom je njen blog posjećivalo mnogo čitatelja različitih profila, a među njima bili su i socijalni djelatnici i psiholozi koji su joj nudili rad s ovisnicima kojeg je odbila, ali je zato pristala pisati izvještaje s koncerata za jednu web-stranicu. Kako 'radnja', odnosno zapisi odmiču, ona počinje shvatati 'ozbiljnost' pisanja koje joj počinje unositi značajne promijene u životne svjetonazore, ali da vam ne otkrivam specifičnosti vezane uz ovu šokantnu i iskrenu ispovijest, navesti ću samo da je završetak umnogome trezveniji i bistriji od uvoda.

Njen jezik i stil je moćna referenca svakodnevnog govora i izražavanja bez okolišanja s mnogo psovki, prostačenja i banaliziranja kroz prizmu fonetskog i osjetilnog. Obilato se služi ljubljanskim nariječjem koji je za slabije poznavatelje slovenskog književnog jezika pun čudnovatih skraćenih i neobičnih izraza, a i u samom žargonu, Tereza koristi cijeli niz idioma uobičajenih za rockerski leksik. Ne trudi se objašnjavati sitnice, fragmenti su joj ponekad vrlo zbrkan i kaotični tok misli vođen maliganima i opijatima, ali se redovito uspjeva izvući iz vlastitih spisateljskih klopki na inteligentan način nesvijesno otkrivajući talent kojem nije pridavala niti malo pažnje da bi joj u životu mogao pomoći daleko više od medicinskih i psihijatrijskih tretmana.

Ovo neobično štivo čudnovatog oblika, u principu je ništa drugo do svakodnevni internetski dnevnik kojeg klasična literatura još nije prihvatila kao književni format. Vjerojatno je prva na ovim područjima koja je takve zapise pretvorila u papirnato i opipljivo izdanje bez ikakve cenzure. Vrlo poučno, zabavno, šaljivo, morbidno, depresivno i nadasve zanimljivo.

horvi // 02/10/2013