Pa, reklo bi se - i vrijeme je da nam Krajnc konačno isporuči jedan komercijalno orijentiran i dostatno konzekventan album za široku medijsku potrošnju, a ne samo za uski krug njegovog auditorija. Ozbiljno. Ne zezam se. Makar koliko god da to izgledalo pomalo nevjerojatno nakon 150 objavljenih albuma, ali ne i neočekivano, ovdje je Matej u najširem luku zaobišao sve one eksperimente, alternativne, lo-fi, ekspresivne i ine akustično/ amplificirane/ distorzirane kućno-sobne i studijski sklepane poduhvate zaputivši se direktno glavom, srcem i dušom u čistu suštinu svoje odavno poznate pjesmarice odabravši 18 relativno 'lakih komada' koji sjedaju komotno kao "Hurricane" u Dylanovu ili "Do it again" u Steely Dan kolekciju uspješnica. Ono po čemu je inače Matej prepoznatljiv - vokal, gitara, usna harmonika, odnosno croonerski gard kantautora često fleksibilnog za zvučne egzibicije i mnoge stilske ispade u spomenuto lo-fi istraživanje ovdje je opravdano potisnuto u smislu direktno postavljene komercijalne pjesme s punim studijskim doprinosom iznenađujuće prateće ekipe u kojoj su basist Vlado Pirc, bubnjar Bogdan Turnšek Poli i apsolutni virtuoz na klaviru Blaž Jurjevčič koji je ovom čitavom radu dao poseban pečat bluesersko-jazzerskim improvizacijama, a nije niti naodmet spomenuti da unatoč što su sve pjesme djelo Mateja, Blaž im je dodao ono superiorno ruho fantastičnog sluha kao što su to primjerice bili Herbie Hancock, Branford Masalis, Kenny Kirkland ili pokojni Gil Evans na Stingovim čuvenim albumima "The Dream Of The Blue Turtles", dvostrukom živom "Bring On The Night", a donekle i na "...Nothing Like The Sun". Okey, u 80-im je Sting bio veliki kreativac i glazbeno pronicljivi biznismen, a paralele su ovdje sasvim drugačije, uronjene u klasični blues s rock tempovima i jazz/ jazzy manirima velikih improvizatora kojima ne treba mnogo da otprve uplove u skladbu bez prevelikih okolišanja jer radi se o sasvim jednostavnim pjesmuljcima koji su skoro pa bili i neprimjetni na dosadašnjim albumima; em su većinom plod legato gitare kad uz 2-3 akorda nastaje mali milion jednih te istih pjesama, em su patetične po senzibilitetu, em su ionako bile samozatajni dio Krajncovog opusa. No, treba reći da je Blaž velikan scene z dežele, član je Big Banda RTV Slovenije, uglavnom je jazzer i blueser, provjereni je majstor iznikao iz one sjajne generacije punka i novog vala (rođen je 1965.) i taman je dobrodošao na ovome radu sa svojim iskustvom i pronicljivošću da se uopće ne bih niti najmanje libio odmah reći da je ustvari ovo album na kome Blaž svira najjednostavnije Krajncove skladbe s fantastičnim ugođajem. Spomenuta ekipa ga prati metlicama, pokojim jačim udarcem u doboš i činelu, a naš Matej samo legato gitarom pjeva svoje pjesme. Blaž ovdje nosi svu težinu i čar improvizacije. Kak' se po zagorski veli - vudri ga Blaž!



Krajnc je napravio fenomenalni potez karijere. Na vrijeme. Taman kad se o njemu priča i govori na sve strane, ali još nije dovoljno priznat i poznat, nema veze, biti će i o njemu će se svašta pričati ko' o Dylanu, Cashu, Cohenu, Štuliću, Balaševiću, Bori Čorbi i još mnogima samo kad esencijalni dio publike shvati jačinu njegovih sjajnih vragolija koje nakon ovoliko albuma koje sam preslušao i recenzirao upije kao osnovnu srž umjetnikovog izričaja. Njegovu lucidnost, humoresku, ponekad i namjernu bedastoću, ma ne treba sve secirati, a opet je benavo iskat od mladih ljudi u 21. stoljeću da razumiju slovenski jezik ili ćirilicu jer je bivša velika federacija ostala samo u nostalgičnom sjećanju s mnogo ostavštine. Drugim riječima, Krajnc je konačno dozvolio sebi da zvuči onako kako bi možda volio da stalno zvuči: kompaktno čvrsto u bendovskom raspoloženju, ali kad bi ga ovakvim pratili njegovi brojni albumi, vrlo brzo bi postao dosadan i predvidljiv. Zato je ovako puno bolje. Jedan unikatan, pravi, zreli studijski album na kome nema mnogo vidljivih protestnih, revoltiranih i kritički osvještenih pjesama je sasvim u redu na račun njegove lirske kompleksnosti. Izabrane pjesme, točnije stihovi su bezecirani za najširi auditorij i radio difuziju, zabavni su i ne opterećuju, ali ipak u svemu tome ima i one njegove znane razboritosti i duhovitosti, a ponegdje i pokoja pikanterija. Sve su to uglavnom već odavno znane pjesme što su ovom prilikom dobile sasvim novo ruho, a posebno bih izdvojio "Deževje nima besed" kao da će isplivati "Aja" Steely Dan, zabavne đuske "Hvala za nasvet" i "Stvari", ultimativne hitove "Vojn po margaritah" i "Škržatova pesem", dakako naslovnu "Tihi dogovor" i nevjerojatno zvrkastu "Dokončni obračun" s Otto Pestnerom koji se odvalio u vokalnoj improvizaciji na relaciji jazza i otkačenog jodlanja, ma ruku na srce, boljeg i od onih vokalnih vragolija Muppet Showa!

Na samom završetku ovog jednosatnog užitka uvrštene su i 3 kompozicije na engleskom tako da je sasvim korektno zaokružena mainstream pjesmarica s kojom se Matej pokušavao izboriti na uskoj sceni dežele ali mu baš i nije išlo. Ovaj puta je to daleko učinkovitije i jezgrovitije s ovakvom odličnom svirkom koja donosi jedno sasvim drugačije ozračje u njegove plahe, emotivne i samozatajne stihove. Pun pogodak.

Naslovi: 1.Tihi dogovor, 2.Če mi poveš, kje si bila, 3.Afiniteta, 4.Deževje nima besed, 5.Blues blindiranega srca, 6.Pozabil, 7.Hvala za nasvet, 8.Jesen, 9.Po Božiču, 10.Naglavni greh, 11.Skandinavska pesem #1, 12.Stvari, 13.Vonj po margaritah, 14.Dokončni obračun (z Otto Pestnerom), 15.Škržatova pesem, 16.The places in between, 17.Good morning, love, 18.The anticipation

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 30/11/2018