Paradajzou seme ga je skupo koštalo. Matera ga je zaklinjala, grdila i tulila na njega. Samo je brenkal kitaro eht oslarije, živel je kot nor, trotl, butl, kretjen, nič ni delau, vrta ni gledou, a žrl bi meso, cucek eden, bebec ki noče pauerske murke, bio je razmažen, za nič ga ni blo briga, nit za streho ker se ofucala, dežj je tjekl noter še u hišo, a mater je snila da je vrt obrastao korovom, zelenjava se osušila, imala je noćne more, zbudila se i odma šla gleat če je vrt še tam, je biu, pa paradajz tut, osndeset dek jedn tježek, kdo ma še tak paradajz, uni gnojni sosedi že nje... Nije bio uzoran kućedomaćin, lijenčina, ništkoristi. Presjela mu zelenjava z vrta... A "Panoji pese" su se pričinili po nazivu da bi mogao biti nastavak adolescentnog perioda života s atom i mamom, 'trajnama' i obiteljskim svakodnevnim jezikovim juhama koje je redovito dobivao ko' što je prikazao na albumu "Paradajzou seme" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30323 prije nešto manje od godine dana. Ali nije. Pesa = cikla u ovom kontekstu je višesmjerna metafora s lucidno-psihodeličnim halucinacijama i asocijacijama ko' da se nakljukao s mushrooms i još za bolju senzorsku vizualizaciju uzeo neki vraški trip pun filmova, bljeskova i skokova s percepcije na percepciju. Sjećate li se video spota "Revolution 909" Daft Punk kada policija rastjerava ravere i techno partyjanere, policajac ima na košulji mrlju od paradajza, a prisutna partyjanerica u sekundi odvrti film u glavi kako je do te mrlje došlo? E, da, nešto vrlo slično, ali još zapetljanije i neurotičnije s obiljem slika i neočekivanih prizora...



Umjesto glave je njiva, a umjesto krvi ciklin sok. U laboratorijima se uzgajaju čitave kolonije mreža. Netko je polupao ploču Johnny Cymbala, uh Howlin' Wolf. Na golf se ne dolazi u kopačkama ("Gledam panoje pese in čakam, da pride Johnny Cymbal blues"). Kada te muče, digni glavu ponosno gore (raspjevano zavijajuća "Torturitate"). Hrušt iz lipnja se odvojio od hrušta iz svibnja, želio je vidjeti svijet, nije htio jelenski kruh, htio je dvorac, ciklu s kuminom, besplatni internet i pogledao je prema srpnju - još je daleko do njega ostavši bespomoćan kukac pretvorivši se u drvenastu ljušturu ("Junijski hrošč"). Povratak u stvarnost na hrvatskom upriličena je u temi "Momak je drzak" s blagim prog-rock natruhama. Loš ljubavnik, jauče uz pozdrav tamburaša i nekih sitnih akustičara. Huh!



Ponekad se poželiš ofarbati u neku drugačiju boju jeseni, smočiš maramicu u krv, ali zato svaki puta treba nekom prerezati grkljan (naoko vrlo mirna i baladaična "Justina"). Masakr se nastavlja; strojovođa zadavi konduktera i svima čestita sretnu Novu godinu plešući valcer, neki od Štrausa, biti će još krvi (jedna od rijetkih s minimalističkim repeticijama "Dunajski valček, kaj pa če"). Halucinacije. Odricanje od zasluga zbog kojih se dospjeva na jumbo panoe. Čaša gljiva za raspoloženje... ("Jumbo"). Dobročinitelj sanja mlince koje gomili dijeli uz blagoslov po ljubljanskom Kongresnom trgu, ali samo onima koji nemaju brkove. Teško za povjerovati da netko želi biti sponzor. Lako bi mu se moglo parkirati u vrtu gdje je posadio orah, ma čak mu ga i posjeći. Na brijegu se prikazuju Stonesi s Taylorom bez Ron Wooda, napad s telekasterom na Johna Fogertyja. Duboko udahneš i čekaš na svoj komad pogače... ("Bill Clinton, Bill Gates, biljard").

Kao što se jasno vidi, ovdje ništa nije jasno. Syd Barrett je progovorio iz Mateja s Kafkinim apsurdima uz uobičajeno razmrdane blues distorzije koje ponekad zazvuče poput Damira Avdića kada mu punk riff nije prioritet. S ponovno rezonantnim bojama i kraćim trzajima s prigušenim efektima i kompleksnijom strukturom no inače, kako po zvrzlanim stihovima, tako se i glazbeno skakuta od percepcije do percepcije stvarajući kaos s povremenim dekompozicijskim metodama. Čudnovata lirika i čitava fabula ostavljaju vrlo diskutabilan dojam na slušatelja; ovaj album bi najlakše bilo pratiti kada bi u kompletu imao snimljen video s animacijama i kolažima živih prizora poput recimo Monty Pythonovih serijala da dočara nevjerojatne egzibicije i groteske. Ovako pratiti stihove i razmatrati ih zahtjeva podrobnu koncentraciju gotovo svakog citata koji na sebe veže mnogo paradoksa i teatralnog apsurda, pa je po tome jedan od teže shvatljivijih albuma na kome se ne može sa sigurnošću razabrati granica između realnosti, namjerne šegačine i psihodeličnih halucinacija što sve skupa zbunjuje konglomeratom iracionalnog, duhovitog i paradoksnog.

Naslovi: 1.Gledam panoje pese in čakam, da pride Johnny Cymbal blues, 2.Torturitate, 3.Junijski hrošč, 4.Momak je drzak, 5.Justina, 6.Dunajski valček, kaj pa če, 7.Jumbo, 8.Bill Clinton, Bill Gates, biljard

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 12/01/2021