Nakon smrti Josipa Broza Tita u proljeće 1980. Zdravko Čolić je objavio singl "Druže Tito mi ti se kunemo" koji je prodan u preko 300.000 primjeraka. Pjesmu je komponirao Đorđe Novković, a Čola ju je prvi puta izveo na Jugoslovenskom festivalu revolucionarne i rodoljubive pjesme 1977. godine. Nakon raspada SFRJ više je nikada nije htio izvoditi isto kao i mnogi popularni zgubidani koji su u svojim tekstovima veličali Titovo ime, socijalizam i Jugoslaviju, primjerice Đorđe Balašević, Meri Cetinić, Neda Ukraden, Teška Industrija, Lepa Brena, Zlatko Pejaković, Miroslav Ilić... Takvima koji su u sekundi okrenuli kapute u smjeru puhanja sezonskog vjetra, Matej je posvetio trećinu poetske zbirke "Čas daril" (Nobena založba, 2020) u kojoj se nalazi dio pjesama ovog albuma. Čola je s druge strane singlice "Druže Tito mi ti se kunemo" imao pjesmu "Titovim putem" koju je napisao Đelo Jusić, a odsvirao ju je Revijski orkestar i mješoviti zbor Umjetničkog ansambla JNA uz dirigenta Budimira Cajića. Upravo ta druga strana singlice poslužila je Mateju za ironičan omot ovog nadasve komičnog albuma koji ima i nekoliko tekstova na hrvatsko-srpskom jeziku. Neobično dugačak 'intro' od čak 7 i pol minuta "Intro: Tito i Brežnjev" propleten tetralnim naracijama poput radio monodrame raspreda storiju o dolasku Leonida Brežnjeva, nekadašnjeg generalnog sekretara komunističke partije Sovjetskog Saveza u Jugoslaviju i susreta s Titom; obojica su, bogami voljeli popiti, Brežnjev čak toliko da je potpuno pijan uživo pred kamerama svima u SSSR-u čestitao Novu godinu jedva sricajući riječi, a ionako mu riječnik nije bio na bilateralnoj razini. Mnogo je psovao, a prevoditelji su iz strahopoštovanja zataškivali njegove psovke. Međutim Tito ga je savršeno dobro razumio kad mu je rekao da u Jugoslaviji ima onih koji psuju zvezdu - 'steraj ih u pičku materinu s krstom ili pak bez njega', bio je direktan odgovor Brežnjeva, a nedugo nakon Titove smrti pojavili su se Neki To Vole Vruće koji su pjevali 'mi smo istok, zapad i jug/ mi smo tovariš, mister i drug'. Ujebemti, kak' je to bilo krasno lizanje dupenca komunistima s jeans generacijom koja danas voli poderani jeans. Sve je to Matej spomenuo u ovom 'intru' uključujući i Janeze koji 'čardaš plešu, u džak vune meću, janjci bleje, makaze zvekeću'...



Naravno, danas klinci ne znaju šta je prava sreća pitajući roditelje 'oče, oče, kaj je to sreča?/ sinek, sreča je moč i oblast, a oblast je pizdarija' u narednoj, vrlo zvrkastoj igrici "Oče, oče" poput dječje brojalice. Sjećate li se da je Čola bio na Euroviziji s pjesmom "Gori vatra" davne 1973? Ih, osvojio je 15. mjesto od ukupnih 17 takmičara, a tekst mu je napisao Kemal Monteno. Nije se loše prisjetiti, kaže Matej u temi "Zdravko Čolić peva pank" ('Šarlo Akrobata idu s Čolićem na binu/... u nama vatra gori') poput Damira Avdića, a zapravo ga nikad nije 'peval', malčice jeste bio pod utjecajima new-wavea na početku 80-ih godina, no sve je ovo pronicljiva sprdačina kao i razvoj turizma u Sloveniji kada je stranac došao u deželu i ugledao planinu s tri vrha (staccato ambijentima ovijena "V Alpe je zašel tujec").



Tradicionalne sezonske trendove mode Matej fino opisuje u minimalističnoj r'n'r temi "Zdaj si v kravati" otpjevanoj poput Screaming Jay Hawkinsa miksanog s Tom Waitsom, ha-ha-ha: 'imao si fićeka i konvertibilni dinar, pa mercedes i kredite, bio si njihov, sad si naš, imao si crvenu knjižicu, sad zlatni križ oko vrata, imao si Idole i Pankrte, sad turbo anđele, pokopan si mogao biti s crvenim križom, sad u rezbarenom lijesu, mogao ti je pjevati zbor lipa je zelena, a sad ti mogu pjevati jebi se...' (Horvijev slobodan prevod). U ovoj vokalnoj interpretaciji nije teško zamisliti Mateja s rogovima na glavi, zvijezdom na čelu i trozubcem u jednoj, a srpom i čekićem u drugoj ruci. Nije također zaboravio niti partizanske jade mladih emotivaca po rovovima NOB-a ("Mojcej"), niti ruske zime na frontovima, a bome i vojničkog raporta drugu kapetanu ("Iz Moskve nič novega"). Kad je o borbi riječ, prisjetio se i velikana tog socijalističko-komunističkog vremena: strip heroja Velikog Bleka iliti Blek Stene koji se borio protiv mrskih crvenih mundira ("Intermezzo: Blek"), ovaj puta mnogo konkretnije i jasnije nego li je to pokušavao na albumu "Traperji" daleke 2015. godine www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=22397. Ovdje to iznosi samo 21 sekundu. Kratko i jasno. Malo i o vojnoj paradi gdje otac uči sinčeka pljeskati ponositim vojnicima, budnim čuvarima bratstva i jedinstva: 'zaploskaj jim sinko, saj ko boš velik, boš tudi ti lahko nosil orožje' ("Glej, sinko"), a onda i o generalu koji nikako ne dozvoljava da ga se slika iz lijevog profila jer na desnom reveru ima gomilu ordenja ("General ne dovoli"). U takvoj komičnoj situaciji kakvu Matej prikazuje na svu tu jugonostalgiju kakva god da jeste bila i kako je god tko danas percipira ukoliko ju je proživio, konačni epilog daje u dvije završne teme "Firer se zbudi" ('opazi da se mu je brada dvanajskrat ovila okrog mize... zakorači po mestu, opaža da se je svet pomehkužil') i melankoličnom vapaju za tim lijepim vremenima kroz sentimentalno "Finale: Oprosti domovina".



"Finale: Oprosti domovina":

'Oprosti domovina
že zdavnaj si razpadla
in zdaj gospoda žveči
vse kar je nakradla

Razšli smo se s topovi
v krvi in plamenih
razprodali bratstvo
po bedno nizki ceni

Zdaj pa životarimo
gluhi brez spomina
in gledamo v prazno
oprosti domovina

Delali smo eno
mislili pa drugo
dokler ni zapihal
mrk krvavi jugo

Temelje podrl
in postavil meje
na začetku nove
temne epopeje

Razšli smo se s topovi
v krvi in plamenih
razprodali bratstvo
po bedno nizki ceni

Zdaj pa životarimo
gluhi brez spomina
in gledamo v prazno
oprosti domovina'

I ovaj album, kao i "Miami Blue" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30348 potvrđuje činjenicu da Matej daleko bolje i koherentnije napravi rad kad već ima unaprijed pripremljen libreto u kojeg se potpuno uživi vokalnim performansima. Ovdje je manje-više narator koji se sjedinjuje sa svojim likovima, odličan glumac kome ne treba režiser da mu pojašnjava na koji način treba odglumiti koju scenu ili sekvencu, gotovo da je briljantan, nema nepotrebnih gegova ili suhoparnih trivijalnosti u kakve glumci znaju upadati kada ne umiju na koji način interpretirati zadani scenarij poput gomile hrvatskih glumaca i režisera što ne mogu napraviti niti jedan hvale vrijedan film koji bi barem malčice imao nekog svjetskog šmeka u sebi, bilo drame, komedije, trilera, a o ratu i horroru u kome Hrvati prednjače svakodnevno i inspiracije ima na svakom koraku, nije potrebno govoriti. Matej Slovenac ne treba nikoga da mu savjetuje, svoj zanat je usavršio, odlično barata hrvatsko-srpskim jezikom, naprosto ga je nemoguće prepoznati kad imitira Bosanca, Srbina, Ličana, Kordunaša, Hercegovca, Slavonca, elem pravilnog štokavca što je iznenađujuće za kajkavca.

"Titovim putem" je izvrsno režirana dokumentarna radio-humoreska kojoj samo još manjka adekvatan filmski prikaz. Ako će biti sreće, ovo ima sve predispozicije za fantastičan medijski uspjeh. Druže Tito, godine su prošle pune muka, sad slobodni po pustoj i opljačkanoj zemlji idemo, ali ne znamo kuda više pobjeći jer je svuda korona...

Naslovi: 1.Intro: Tito i Brežnjev, 2.Oče, oče, 3.Zdravko Čolić peva pank, 4.V Alpe je zašel tujec, 5.Zdaj si v kravati, 6.Mojcej, 7.Iz Moskve nič novega, 8.Intremezzo: Blek, 9.Glej, sinko, 10.General ne dovoli, 11.Firer se zbudi, 12.Finale: Oprosti domovina

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 18/01/2021