Ima ona nedavna istinita anegdota iz neke naše srednje škole kad je profesorica hrvatskog jezika za školsku zadaćnicu dala temu "Slavne žene svijeta". I naravno, učenici su se nevoljko prihvatili zadatka, pa pisali i drobili svašta, a nakon što ih je profesorica pročitala, ispravila i ocjenila, te donijela u razred, sva jadna, a i pomalo bijesna uzdahnula je: 'sram vas bilo, samo znate Severinu i nekakvu Ledi Ga Ga! Kako se nitko nije sjetio pisati o Mariji Kiri?'. Učenici prasnu u smijeh, a jedan joj kaže: 'profesorice, nije Marija Kiri, nego Maraja Keri'.

Jako se dobro sjećam vremena kada su šiba, packe i šamar bili sastavni dio obrazovne pedagoške mjere, stajanje u ćošku ili ispred ploče, kad je ukor bio tek blaža mjera kazne prije opomene pred isključenje, a bome je bilo i isključenja iz škole, pa preseljenja dotičnog u neku drugu školu ili potpunog ignoriranja redovne škole. Pa večernjih škola za one koji nisu završili redovnu, pa kojekakvih vanrednih tečajeva, odustajanja od obrazovanja i nekih lica vršnjaka koji uopće nisu okončali srednju, pa čak neki niti osnovnu školu odustavši u petom-šestom-sedmom razredu. Ipak, oni čak i najlošiji koji su dogurali do srednje škole znali su tko je Marija Kiri jer bez nje nisu mogli položiti fiziku, mučili su se s Danteovim "Paklom", Homerovom "Ilijadom" i "Odisejom", napamet se štrebala "Smrt smail-age Čengića" i "Jezik roda moga", te za lektiru čitao "Proces", "Pad", "Ćelava pjevačica", "U očekivanju Godota", "Olix"... Danas su šiba, packe i šamar direktan samopoziv učitelja i profesora na sud jer se obrazovanje pretvorilo u stjecanje instant vještina usko specijaliziranih za primjenjive struke. Šta će znanje o Mariji Kiri nekome tko krade Bogu dane samo da bi došao na tržište rada, zaposlio se kao komercijalist, informatičar, programer, web master, dizajner, mehaničar, šofer, kuhar, konobar, turistički djelatnik? Humanistička struka je sve manje važnija pod raznim krinkama slobode od ugnjetavanja, od zna se, znanja i logičkog rasuđivanja pojedinca, glavnog neprijatelja svakog društvenog sistema u posljednih, barem 300 godina.

Igor Filajdić, pripadnik jedne od posljednjih ex-Yu generacija koje su osjetile strogi obrazovni režim danas je profesor sociologije iz Zagreba i u svome literarnom prvijencu obraća se upravo današnjoj posve izgubljenoj, neinformiranoj, nevještoj i degutantnoj mladeži pokušavajući im približiti osnovni pojmovnik vitalnih spoznaja kroz zajebanciju. Red zafrkantske kritičke proze izmješan s adekvatnom poezijom i relevantnim književnim dizajnom da sve treba imati glavu, truplo i rep. Prolog, predgovor, posvetu, onu bitnu srž, pa bilješku o autoru i odjavu. Sve to kod njega jako lijepo stoji i u tom kontekstu ovo je jedna od najdotjeranijih i najdorađenijih knjižica koja se našla u katalogu Bratstva duša. Elem, obraća se onima rođenim tamo negdje nakon 1983-1984 koji nisu osjetili šibu i šamar, to jest današnjim tinejdžerima, adolescentima, post-adolescentima, mladim studentima i dakako budućim generacijama koje tek dolaze. Onima koji ne znaju što je to papazjanija (jako dobro jelo od svega i svačega), JNA, što je putešestvija, ekspresija, eksperiment, a što izum ili otkriće, komparira značenje mnogih sukobljenih riječi, educira jezgrovitim komentarima, primjerima o svojim putovanjima sa SD "Končar Zagreb 1786" kada se ekipa nije maknula od relacije smještaj - natjecanje - shopping centar, navodi niz pikantnih dogodovština pojašnjavajući glavni trendovski stav današnjeg mladog čovjeka - snob.

On to lijepo dekorira preko svojih r'n'r heroja Zabranjenog Pušenja, dakako onog iz vremena ex-Yu i Azre koji su imali cjelovite edukativne priče, do recimo tipičnog snobizma da je sve naše bezvezni šrot, a uvozno daleko kvalitetnije. Evo, citiram: 'snobizam kod nas postoji kao i tvrdnja da je sve strano bolje no domaće/ ne, nije nacionalizam biti ponosan na svoje, a mi uistinu imamo na što biti ponosni od prirodnih ljepota preko nacionalnih specijaliteta i dalje. Vrlo dobar je primjer kako nam je često i naša glazba bez veze, 'seljačka', a s druge strane smo pretrpani kojekakvim cajkama. Treba si samo dati truda i vidjeti kako neke stvari nisu onakve kakvima se čine. Svi biste trebali znati za The Doors, total 'kul' (op.a. evo ga opet nepotrebna tuđica) bend. I uzmite njihov vau hit "Light my fire" pa dajte na to slobodni prijevod. Može biti i total cajka, pokušajte na original melodiju otpjevati onak' malo 'cajkasto':

Ti znaš da ne bi bilo točno
Ti znaš da ja bih bio lažac
Kada ja bih tebi rek'o
Mala mi možemo više

Ajde mala napali me
Ajde mala zapali me
Probaj noć zapalit' vatroooom'

Bez komentara, točno. Autor se obrušio i na kritičare koji će ga sravniti sa zemljom jer je dakako svjestan da nije knjižicu pisao za njih, a niti za anale hrvatske književnosti. On je nešto poput tete u vrtiću koja djeci objašnjava kako je vrat žirafe duuuuugačak, riba pliva u vodi, a jesti se mora da bi se narastao i da nije jesti meso, kako je to moj klinac izjavio 'osjećam se kao da jedem čovjeka samo da bi dobio sladoled'. Njegova knjižica je poučna mnogosmislena rasprava jednostavnih svakodnevnih stvari temeljenih na realnosti s ne baš impresivnim poetskim sadržajem, hm, možda bi uz neku adekvatnu glazbenu podlogu i prošli u fahu nježnih balada (ima ih mnogo) ili mračnijih industrial, metal, gothic, post-punk, neo-folk, doom, experimental, noise, avangardnih struja da se ne drži tog nekog mainstream klišeja Pušenja, Azre i Balaševića od kojih nam je odavno već zlo i muka.

Samo djelo je vrlo lijepo zamišljeno, koncipirano i pristojno napisano (ima i dosta tipfelera, nije radio lekturu), ali nikako nije za starce iznad 30 koji ionako o tome svemu znaju odavno i iz ovoga ništa novo, a niti pametno neće saznati. Ovo je obraćanje onima koji pojma nemaju o ničemu pokušavajući ih naučiti redu, radu i disciplini. Kraće rečeno, literarna slikovnica za klince koji ne znaju što je to rock, punk ili umjetničkiji pristup ka tim fahovima približen s rakursa odgojitelja što je tek zagrizao u veliki problem današnje mladeži - imaš google, pa ćeš saznati.

horvi // 25/03/2016