Objavljen 26. lipnja (junija), ovo kratko izdanje je jedno od rijetkih u 2020. godini koje nije na Slušaj najglasnije. Info kaže da je napisano 19.6., a na spomenuti datum, dest dana kasnije je snimljeno i odmah objavljeno na bandcamp stranici, te je Matej odlučio da ga realizira kroz vlastiti MK Records.

Ljeto te godine se nakratko činilo osvježavajuće da se život vraća u nekakvu normalu, pomalo se moglo i svirati, održavati nastupe, Matej je bio vrlo aktivan i kao moderator, upravo tada na Dnevima knjige u Mariboru (19.6.), a potom mu je sve do 20. listopada (oktobra) mnogo toga išlo na ruku: bio je moderator na čak 17 književnih večeri po Ljubljani i Celju, te je imao još 13 nastupa, što potkrijepljenih svirkom, a što kao literarni gost, između ostalog nakon podosta vremena je nastupio i s bendom Sužnji Sendvičev na 12. literarni večerji DSP 'Svoboda je glagol' 18. rujna (septembra). U tom ljetnom raspoloženju je sjeo na terasu mariborske Moje kavarne, vrlo otmjenog, šminkerskog svratišta u samom centru grada (Trg Svobode, Partizanska cesta 1), nešto poput zagrebačke 'špice' na Cvjetnom trgu ili jadranskih raskošnijih kafića u koje zajedno s terasom može stati i po 100-200 ljudi, s lijepim osobljem u košuljama, s leptir-mašnama, kravatama, crno-bijelim kompletima, pregačama, finom ponudom probranih vina, pića, bogato dizajniranih kava, slastica i točenog mariborskog piva (mljac!, šteta, nema ga u Hrvatskoj), te uz obilatu reverb-distorziju nafilao 4 vrlo kratke pjesme koje jedva da prelaze 2 i pol minute. Kao rođeni Mariborčan prisjetio se nekih proživljenih zgoda i različitih situacija, a bome bilo je tu svačega što mu je poslužilo za ovu kratkotrajnu inspiraciju koja je velikim dijelom potaknuta i onom sjajnom autobiografijom "Od Studencev do Nove vasi" www.terapija.net/literatura.asp?ID=29950 gdje se oslobodio mnoštva tereta metafora i priča o 'nekome drugome' konačno progovorivši iz prvog lica jednine. Zato djelomice i koristi štajerski dijalekt, sva sreća ne i panonski kakav se govori u obližnjem slovenskom Međimurju koji je abnormalna kombinacija mađarskog, austrijskog njemačkog i izvrnutog kajkavskog da ga niti ja rođeni hrvatski kajkavac s ponešto znanja mađarskog i njemačkog ne razumijem u tančine.



Kroz "Kakor bilo, bilo, čuj!" i šaljivi psihodeličan spoken-word "Ka te" teatralno katalizira stare uspomene poput citata religioznih patarena koji se plaše svačega i u svemu vide nekakav aramagedon 'nebo je grozilo... imamo dokaze... kupujte še naprej, pri nas... prišli smo do zadnjega', a maksimalno šašava "Idita do one dreve, ko je mačka padla dol!" vjerojatno evocira neku komičnu situaciju, moguće baš iz Moje kavarne koja u ćošku terase ima široku krošnju, rekao bih kanadskog javora koji daje odličnu hladovinu, pa pretpostavljam da se tu desila smijurija kada je s njega mačka pala nekome na mizo (stol), ha-ha-ha... Prosto je nevjerojatno da je u takvom ambijentu, možda uz kavicu ili koju slasticu Matej u cirka pola sata ili više uspio napisati kompletan libreto ovog EP-ija. Obično se u takvim trenucima koji su tada bili još uvijek bezazleni što se tiče korone, pažnja usmjeravala na sugovornike, prijatelje, poznanike i društvo za stolom, a baš me zanima tko je s njime bio u društvu osim supruge Lenke. Nije vrag da je on pisao stihove, a Lenka prćkala po mobitelu... Možda, kakva je bila situacija, nisu mogli dobiti bolji stol, pa im je gizdavi kicoš od konobara s maskom na licu rekao 'sjedite tamo ispod drveta odakle je pala mačka', ha-ha-ha... Na tom Trgu Svobode gdje se nalazi Moja kavarna, 7. travnja 2018. je nastupio Gibonni okupivši impozantan broj publike, po slobodnoj procjeni, rekao bih najmanje 3-4 tisuće, a onda se skroman Matejev renome kojeg ima u rodnome gradu može posramiti takvom činjenicom da je dobio taj stol pored tog drveta gdje nitko neće sjesti iz, valjda čistog praznovjerja. Pjesma je, dakako, intimistička i vrlo uzbudljiva za analizu poput dolaska James Joycea u Pulu gdje je od 1904. do 1905. predavao engleski jezik u Berlitzovoj školi stranih jezika. Tada ga kao 22-godišnjeg mladića nitko ga nije prepoznao mada se klatario u kavani Miramar, tada najpopularnijem primorsko-kvarnerskom svratištu austrougarskog doba gdje je pisao i čitao pariški dnevni tisak, osobito Le Figaro. Tek mnogo kasnije, nakon smrti 1941. u Zürichu kada je postao svjetski slavan književnik, postavljena mu je spomen-ploča na zgradi gdje je predavao engleski, a pored obližnjeg kafića koji nosi ime "Uliks" i srebrni brončani spomenik akademskog kipara Mate Čvrljka koji prikazuje Joycea za stolom dok čeka kavicu ili čašicu istrijanskog vinčeka. Postavljen je tek 2003., 63 godine nakon smrti. Tužno i dostojanstveno, no Joyceu to ništa ne vrijedi.



Još mnogo prije sam napisao da bi Matej Krajncu trebalo po zaslugama, trudu i nadasve kreativnom senzibilitetu s hiperproduktivnim učinkom već za života napraviti spomenike u Mariboru, Celju i Ljubljani. Od svega je dobio 'idita do one dreve, ko je mačka padla dol'. Jednog dana će požaliti...

Naslovi: 1."Kakor bilo, bilo, čuj!", 2.Ka te, 3."Idita do one dreve, ko je mačka padla dol!", 4.Nea vem

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/01/2021