Ne znam zašto, a ustvari znam zašto sam pomislio da sam gro ovih pjesama s najnovijeg albuma Matej Krajnca već ranije čuo. On je toliko hiperproduktivan (ovo mu je deveti ovogodišnji album, a ima ih još najmanje 3 do konca tekuće godine!!!) da gomila pjesme štancajući ih valjda u rasponu svaka dva-tri dana, odnosno najmanje jedan album mjesečno. Ne treba zaboraviti i da istim intenzitetom piše knjige i prevodi, odnosno kompletan je glazbeno-književni delavec koji najmanje 8 sati dnevno provede u stvaranju nečega.

Zna se da je najbolji kada se totalno opusti, uđe u eksperimente i slobodnije forme ne obazirući se mnogo na svoje uzore i ideale, no ipak taj jedan veliki dio još uvijek ostaje prisutan u njegovom izrazu. Ovdje se potpuno upustio u kriticizam socijalno-političke i društvene situacije i to još na najbolje dorečen lirski način nego li su to bili neki njegovi prethodni radovi poput EP-ija "Replika" s obradama njemu omiljenih glazbenika, "Zombie Country", "Aaargh!", "Epistula" ili ponajboljeg "Zelk". Koliko se on do sada spremno upuštao u pokušaje konstruktivne kritike, nekako se u većini slučajeva činilo da nije dovoljno spretan i vješt u tome izuzev spomenutog "Zelk". Njegov kriticizam neprijeporno rapidno raste od rada do rada shvatajući da se pravi revolt nalazi upravo u svjesnom angažmanu a ne, kao što je to znao ranije raditi promatrajući pomalo i presramežljivo zbivanja u deželi koja je komentirao isuviše tanko, pa čak i bojažljivo.

Odnosno, ovdje kroz gotovo svih 11 pjesama (skoro 52 minute) ispoljava intelektualnu snagu sažetu preko prizme aktivnog, a ne pasivnog promatrača. Zna bolne točke društvenog modela i ukazuje na njih u uvodnoj "Revizor" šegačivši se kroz hard-blues eksperiment "Demokracija No.1" s mnogo 'ispušnih' krikova, pa se obraća plašljivcima koji nemaju muda (minimalistička "Fort Lava" posvećena celjskom kvartu) ili recimo u još jednom eksperimentalnom blues komadu "Prvi korak" govori o onoj čvrstoj odluci da je sve ovo najbolje napustiti i prvim vlakom otputovati u potragu za nekim boljim životom usput satirično tražeći ratnu sjekiru zakopanu negdje u pijesku (završna "Bojna sekira/ Taksi"). Nisu izostale niti neke uobičajene Matejove opservacije u kojima plete svoju knjišku opsesiju: ovaj puta su uključeni Benya i Walt Whitman, te tri odlične obrade, dakako s prevodima na slovenski - Cashovu "Pištoli pusti doma (Don't take your guns to town)", Dylanovu "Ulil se bo težek dež (A hard rain's a-gonna fall)" i Balaševićevu "Noč, ko sem preplival Donavo (Noć, kad sam preplivao Dunav)" s kojima je naglašen kompletan koncept protestnog albuma.

Glazbeno je dovitljivo tih par blues akorda uvio u distorzije i halove s ponešto vokalnih efekata laganih echo/delay odjeka što daje šmek buntovnosti. Ispričana priča kroz ovakvu fabulu sa smislom i repom odiše i neuobičajenom ekscentričnošću pjesme "Sadist" asocirajući pomalo na Woody Allenov komedigrafski pristup u svega nepune 4 minute nabacanih kolažnih omnibus sličica. Ide mu sve bolje u svim pogledima od spontane lirske snage i promišljeno jezgrovitih tekstova, preko glazbe u kojoj se već mnogo puta pokazao domišljatim eksperimentalistom do vokaliziranja kojime ističe posebne mogućnosti cjelovite interpretacije dobivši efektan rezultat na vrlo visokom autorskom nivou.

Naslovi: 1.Revizor, 2.Pištoli pusti doma (Don't take your guns to town), 3.Lepši kot Beny, 4.Walt Whitman mi je obljubil, 5.Demokracija No.1, 6.Fort Lava, 7.Ulil se bo težek dež (A hard rain's a-gonna fall), 8.Prvi korak, 9.Noč, ko sem preplival Donavo (Noć, kad sam preplivao Dunav), 10.Sadist, 11.Bojna sekira/ Taksi

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 26/11/2014