Bilo je ovo 5. izdanje za MK iliti MatejKrajnc Records, podsjetimo, prvi za vlastitu samozaložbu, prekretnički album "Deževje nima besed (s Pohištvom po stresom)" objavio je 2010. (iste godine je izašao i na Slušaj najglasnije), a kroz daljnju diskografiju do današnjih dana neće realizirati niti jedan zapis na toj svojoj maloj etiketi.

Nije nikakva hipoteza da se za takav potez odlučio u slučaju obrada slovenskog književnika, svećenika i profesora Valentina Vodnika (3.II 1758. - 8.I 1819.) jer mu se nije dalo cjepidlačiti u čekanju i natezanju za dobivanje 'zelenog svijetla' što se tiče autorskih prava koje ima tko zna koja institucija, ako ih uopće i ima. On je album pokušavao centrirati da izađe na datum 200. obljetnice njegove smrti, na koncu je ispalo da je objavljen 31.I, dvadeset i tri dana kasnije. Vodnik je značajan faktor u osvještavanju kulturnih potreba naroda, jedan je od preteča preporodnih ideja iz 1840-ih godina, a za života je ostavio brojna literarna djela zbog kojih je ponekad i ispaštao, te bio sasvim pogrešno tumačen kao frankofil budući da se divio francuskim reformama i pisao udžbenike, znanstvene radove, između ostalog gramatiku i sastavljao nove izvedenice rječničke građe. Matej je ovdje izabrao 12 tekstova, uglavnom iz zbirke "Pesme za pokušino" koja je dugo vremena smatrana za prvu slovensku izvornu samostalnu pjesničku zbirku (objavljena 1806). Original je svjetlo dana ugledao bez autorovog imena, a na naslovnici je bio naveden tiskar Joanez Rezer, od 3. do 46. stranice je priloženo 18 pjesama nastalih u periodu od 1780. do 1806. kada je Vodniku bilo 48 godina. Tada su ga smatrali manje vrijednim književnikom, čak je bilo uvriježeno mišljenje da izuzev pjesme "Zadovoljne Kranjc" (koju je Matej preimenovao u "Sadovolne Krajnc" oivičenu disonantnim gitarskim rezonantnim distorzijama i razdaragano teatralnim vokalom) išta od svega vrijedno pažnje i čitanja. Ta pjesma je pisana u stanovitom obliku molbe krajnskom seljaku opisujući ljepotu dežele, grunta, poljskih radova, odjeće, prehrane, zabave i mušku sposobnost za razna zanimanja sa stajališta mirnog zadovoljstva, samopouzdanja i radosti života bez izrazitih socijalnih, duhovnih ili političkih turbulencija u narodnom tonu stihova alpske poskočice i pjesničkih trosložnih stopa.



Uvodna, laganim gitarskim distorzijama nafilana "Pesma na moje rojake (Dramilo)" je budnica ili davorija kakva je bila uobičajena, ali tek pedesetak godina kasnije; ovdje se poziva na radni, pošteni i pametni život koji donosi razvoj, prosperitet, zadovoljstvo i sreću, ali uspjehu se mora težiti individualno što lijepo kažu stihovi 'lenega čaka strgan rokav, palca beraška, prazen bokal'. Tu su nadalje, prigodna "Novo leto" u obliku epigrama s turobnijim noise zvukovima u trajanju od 5 minuta, zatim putopisna "Veršac" nadahnuta planinarskim izletom na istoimeni vrh pod Triglavom (2144 m, danas Vodnikov Vršac) adaptirana kroz alternativno usklađenu neo-folk/ blues koračnicu, potom zvrkasto interpretirane basne "Kos inu Sušic" (s lepršavim prizvukom melotrona i marimbe), "Sraka inu Mlade" i "Nemški inu krajnski konj" ('inu' je tada bio današnji slovenski veznik 'in' ili 'i' po hrvatski). Duhovita "Plesar" je svojevrsna nadopuna "Zadovoljnem Kranjcu" kroz metaforički lik gradskog lutalice koji uživa u svojoj 'profesiji', djelomično zavedena u lagani valcer, a staccato ambijentalka popraćena i harmonijama syntha "Star pevic, ne boj se peti" (nije daleko od relacije Brian Eno & U2) je jedno od najosobnijih pjesničkih razmatranja da unatoč starenju pjesnička snaga mora eskalirati i težiti prema visokoj razini izražavanja kojim će se spasiti od zaborava.

Milica milena (live, Antika Celje, 23.04.2019.):



Nakon relativno laganijeg i atmosferično-ambijentalnog središnjeg dijela albuma, "Samcè", prvobitno pisana kao "Sámčè" je ponovno bačena u disonantne distorzije; poprilično je vesela o bezbrižnom mladiću koji rozga i luta kud mu drago, međutim, ne nastavlja se s distorzijama - "Milica milena" kao naoko bezazlena ljubavna balada ima štošta elegičnog pisanog u starinskom dijalektu koji je poprilično sličan hrvatskom kajkavskom iz otprilike istog perioda (posebice završni stihovi 'samši bo Milica jagneta pasla/ de ji bo kitica siva dorasla/ solze pretakala proti zagrebu/ mišliga čakala gori na nebu'). Protkana je blagim, razlivenim staccatima i nježnim odjecima valovito aranžirane melodije, ponovno u formatu od 5 minuta. Jedna od najpoznatijih "Moj spomnik" (u nekim drugim izvorima "Moj spomenik") ima himničan karakter: 'Redila me Sava, Ljubljansko poljé, navdale Trigláva me snéžne kopé/ Latinske, helénske, tevtónske učim, za pevke slovénske živim in gorim/ Ne hčere ne sina po meni ne bo, dovolj je spomina: me pesmi pojó', ha, u kome se štošta toga može saznati i o samom Mateju izbliza po pitanju privatnog života, ali to nije tema ove rasprave. Šteta što je bazirana mračnije i letargičnije u sporom tempu, da je ovdje dodano živahnosti ritma, imala bi jači, privlačniji potencijal.

Ove adaptacije nimalo nije bilo jednostavno uglazbiti kao što bi se mislilo ili kao što se može prosuditi slušajući ovaj neuobičajeno dulji album od 40-tak minuta kakve je Matej rijetko više realizirao. Svaka pjesma pokazuje proživljenost s izvornikom, naravno i veliko poštovanje prema stihovima i djelu Valentin Vodnika približivši na sasvim prihvatljiv, alternativno-rockerski i to vrlo moderan način djelićak njegovog bogatog poetskog opusa.

Naslovi: 1.Pesma na moje rojake (Dramilo), 2.Sadovolne Krajnc, 3.Novo leto, 4.Veršac, 5.Kos inu Sušic, 6.Sraka ino Mlade, 7.Nemški inu krajnski konj, 8.Plesar, 9.Star pevic, ne boj se peti, 10.Samcè, 11.Milica milena, 12.Moj spomnik

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 05/04/2021