Ako si postavljate pitanje zašto su tekstovi, bilo lirski ili prozni, Matej Krajnca toliko zamršeni i kompleksni, osobito u zadnjih nekoliko godina kad je napredovao gotovo do iracionalne apstrakcije, ova kratka knjižica daje jedan od mogućih odgovora na njegov nepredvidljiv, neuhvatljiv, a i sve rapidnije izražen nevjerojatno progresivan talent.

Ovdje je spojio prozu i liriku na dvije odvojene particije povezane slovenskom povijesnom baštinom preplitanjem stvarnih činjenica s imaginacijom i dramaturgijom koja je, opet sama po sebi svojevrstan Krajncov specifikum što sadrži dodatne nadogradnje bujajući u subsumiranje anomalija anakronim fokusiranjem na kohezivni narativ. Pojednostavljenije, prenosi kronologiju, ili barem onu knjiški poznatu u suvremeni apsurd poput primjena i tretmana Shakespearovih djela u modernom dobu.

Malo sam se zabezeknuo spoznajom da o njegovoj literaturi nisam prozborio već jako dugo, zadnju recenziju takve vrste sam objavio još sredinom 2016. (roman "Skapinove zvijače"), ali sam zato nanizao barem sedamdesetak njih o glazbenim artiklima što zasigurno nije niti jedan glazbeni kritičar. Kako ga je teško pratiti na oba kolosjeka, nešto sam ipak u međuvremenu pročitao od njegovih friškijih radova, ali nisam stigao napisati, no tko zna, možda u dogledno vrijeme i o tome nešto… Nego, ova knjižica obara impulzivnom crnom komedijom kroz prvih 30-tak stranica s kratkom pripovjetkom o mitu vezanim za Veroniku Deseniški (ili Desinićki), jednim od najzagonetnijih u povijesti grofova Celjskih. Veronika je bila druga po redu supruga Fridrika II (rođen oko 1377., umro 1454.) koji je tu moćnu vladajuću dinastiju uzdigao skoro do ranga Habsburgovaca. Bila je, kako se pretpostavlja, obična djevojka iz puka, a nakon udaje je živjela u čuvenom dvorcu Veliki Tabor u Hrvatskom Zagorju pored Desinića odakle i dolazi njeno prezime. Navodno je bila sklona promiskuitetu, a pripisuju joj se i moći čarobnice. Legenda kaže da je u vrijeme turskih osvajanja kada je razbijen zaštitni zid bedema Velikog Tabora rezala slamu na sitne komadiće i bacala ih na Turke; slama se pretvorila u jato stršljenova koji su otjerali osmanlijske harambaše. Međutim negdje između 1425. i 1428. osuđena je kao vještica i pogubljena utapanjem, te je zazidana u bedeme dvorca. To je bio prvi zabilježeni progon vještica u tadašnjoj Sloveniji. Čudno, ali niti jedan gothic/dark/black/death/doom/stoner/etno bend se nije usudio prići ovom području istraživanja ne samo celjskih Grofova i Habsburgovaca, nego i cijele naše južnoslavenske mitologije, legende i povijesti koje imamo u izobilju. Naš etno se uglavnom svodi na pristojno umivenu zabavu bez krvoprolića, onako školski, nevino, ovlaš edukativno, tek rijetki bendovi upriliče dobru etno pljusku.



I sad, na temelju te legende koju nažalost danas djeca ne uče u školama kao što sam ja učio i čitao u 5-6 razredu zajedno sa Seljačkom bunom 1573. (ta godina se teško zaboravlja), Krajnc je razvezao čudnovatu pripovjest stacioniranu negdje u suvremeno doba: dvorac je zamijenio hotelom u kome nastupa Engelbert Humperdinck, lokacija nije striktna, može biti New York, negdje u USA, a možebitno i negdje u ovim krajevima, nebitno je. Ispred hotela je opći nered, gruvaju topovi, padaju leševi, osoblje hotela je ažurno i očekuju koncert, nije im bitno što vani vlada rasulo ratnog kaosa, a jedan od glavnih likova Lenka Turnšek se trudi menađerskom pronicljivošću osigurati bezbjedno potpisani ugovor velikanu soft/ easy-listening scene s obzirom da ga je ne tako davno uspio plasirati na Eurosong. Tu se potom svašta dešava; direktoru hotela je odsjećena ruka, šiklja krv, u igru ulaze srednjevjekovni vojnik, dvorska luda, Ugo XX, Dvadeseti Majordom - Tisti Decembrski, grof Herman, pa Svemirko, navodno sedamsto osamnaesti potomak Habsburgovaca i zbrka koja nastaje uz pokolj postaje urnebesan komediografski metež u kome se razlućuje da je glavna poanta pronaći navodno jedanestog potomka promiskuitetne Veronike Deseniške. Prvo se smatra da je to sam Engelbert Humperdinck kojeg je Ugo naprasno izvukao iz garderobe, posjeo u kočiju s konjskom zapregom i odveo u nepoznatom pravcu, a onda se pomislilo da je to jedan od izgrednika ispred hotela, no pretragom njegovih dokumenata saznaje se da je to stanoviti Arnold George Dorsey rođen 1936. u Indiji (ha-ha-ha, to je originalno Humperdinckovo ime koje inače malo tko zna). Naposljetku, jedan od kratkotrajnih likova Roveling Stonjak zaključuje da je legenda o jedanaestom potomku čista izmišljotina, te da za sve mora odgovarati grof koji je ustvari i zakuhao cijelu kašu. Engelbert Humpendrick oliti Arnold George Dorsey, jedan od najlošijih likova pop glazbe koji je nakon Elvisa, Beatlesa i Stonesa rock pretvorio u kič za domaćice i dečke koji baš nemaju puno u glavi osim napaljenog pučkog erotizma uz žvakanje gume i praćenja TV programa s konca 60-ih i početka 70-ih.



Ovdje je sve u principu vrlo dobro spetljani paradoks kratke pričice po kojoj se raspoznaje Krajncov nenadmašan knjiški talent kojeg neprekidno razvija. Teško ga je pratiti ako se ne znaju sušte činjenice stvarnosti (i prošlosti) koje pretvara u grotesku. Ima čak i momenata kada se mirne duše može pomisliti 'taj Krajnc je skroz lud' i 'šta mu sve ne pada na pamet', ali ni to nije daleko od istine. Hiperaktivan je u svakom pogledu kanalizirajući abnormalno u normalno, a anomalije u vrline, uostalom, ova pripovijetka na vrlo inteligentan način komično predočava današnji 'vrli novi svijet' uspoređujući ga sa starim, navodno nekoć puno boljim kada su zakoni i svjetonazori bili puno drugačiji. Teze opovrgava antitezama sukobljavajući komiku s istinom ne libeći se u svemu tome ostaviti znameniti pečat vještog komediografa na bazi anarhije i ljudskog ludila zanesenošću jednog sve rijeđeg i rijeđeg estetskog užitka - odmjerenog gevihta pisanog morala i raspoloženja u kome se osjeća da je sve manje duhovito nadarenih spisatelja (koji se ionako vrlo rijetko čitaju), a sve više trivijalnog žurnalističkog beletristicizma (i naklapanja) koji ne vodi ničemu.

Drugi, znatno manji dio ove knjižice su njegove poetske adaptacije albuma "Poslednji Celjan" na kome je koristio recitale Antona Aškerca. Joj, Isuse Bože, tek sad vidim kakve sam tipfeler greške napisao prilikom recenzije tog albuma iz 2016., ispričavam se Mateju, no on zna da to nije bilo namjerno, ako ih je uopće čitao u zbiru svih tih tekstova koje pišem o njemu, ako nije, nikom ništa. Sve sam zbrkao, ali to tak' ide kad vam ovakav autor posije čudesa na razmatranje i naravno da se u tome pogubite, uf… Ok, kroz adaptiranu poeziju dočarava Aškercovu nevinu pobožnost predočavajući je modernim vremenom koje baš i nije mnogo otišlo za onim davno prošlim: glave šle na lepše v Beogradu, poslednji Celjan Friderik spi, teharska gospa ne odprija vrata, vojska tabori s grbom trozvezdnim, a noč črna je padla na celjski grad, zvonijo danes v Celju vsi zvonovi… Ima tu puno stihova za razmatranje koji su daleko od sitničave radoznalosti jer njegova poetska umjetnost je mnogoslojna, ne samo estetski oblikovana tako da u njoj nema nimalo prevare s nekakvom najjednostavnijom konstrukcijom ili da proizlazi iz istinitih činjenica, već je snažno slovenska razvijajući neočekivani krešendo s pljuskom prije svega vulgarizaciji i malograđanštini, odnosno populaciji nadahnutoj žutim trač medijima što ne vide dalje od poprsja neke starlete i poteza nekog milijunski plaćenog sportaša spremni odmah da na prvu otpile bilo kakvu ideju o književnosti koja nije pretvorena u filmski spektakl. Eh, takvi bi se prevarili. Krajnc još nije ekraniziran, ali kad bi se napravio film na scenarij "Enajsti otrok Veronike Deseniške", to bi bio pravi urnebes komedije, drame, horrora i thrillera. Tek tada bi ovim manje upućenim generacijama bilo jasnije što su bili Grofovi Celjski ako uopće i znaju za njih (čisto sumnjam), a i sam Krajnc bi se konačno svijetu prikazao onakav kakav jeste: nevjerojatno talentiran, koncizan, nenametljiv, dorečen, edukativan, zabavan, otkačen i što je najbitnije - slovenski orijentiran ne spotičući niti najmanju kajlu nekim drugim narodima i narodnostima s područja ex-Yu. Njegove riječi nimalo ne izazivaju uvrijeđenost, niti su manijakalne, dapače, sjajan su sedativ za razmatranje. Slovenski Shakespeare kojeg još nije otkrila književna elita. Genijalac s najmanje 300 objavljenih radova u dosadašnjem životu. Ja sam pisao najmanje o njegovih 150-tak radova, ako ne i više, uistinu im ne znam broj. Znam da će u narednom periodu biti još kreativniji, jer tako to ide kod njega budući da se nimalo ne bori s komercijalnom industrijom, propašću knjiške kulture čitanja i baš mu se živo fučka za nju. Onaj koga zanima što i o čemu zbori, taj će doći na svoje. Knjižica je tiskana u samo 150 primjeraka, zato požurite. Toplo je preporučam onima sklonim maštanju nevjerojatne crne komedije na razini pričica Broja Jedan iz Alan Forda.

horvi // 18/01/2018