Krajnc kakvog do sada nismo imali prilike čuti na Slušaj najglasnije - prljav, distorziran i eksperimentalan s velikim kreativnim lirskim pedigreom: konceptom o 'baskerville efektu' - '...če vas zanima, dodal bom mat - vprašajte pesnika, on je bogat'.

Biti će ovo 26. album Matej Krajnca i zapitati ćemo se po čemu je drugačiji ili posebniji od prethodnih. Prvo, uistinu je teško pronaći i na svjetskoj kantautorskoj sceni ovako bogati opus u (samo) 14 godina aktivne diskografske karijere. Drugo, ovakvog autora dežela još nije imala. Svaka čast staroj gardi sa Jani Kovačičem, Tomaž Domiceljem, Tomaž Pengovim, Andrej Šifrerom, Markom Breceljom, Aleksandar Mežekom i ostalima, no njihove znamenite radove se na prste može izbrojati. Neki su bili aktivni tek kratko vrijeme i premda su imali veliki i prilično dobar medijski tretman, te osobitu naklonost kritike, od njihove autorske snage danas je novim generacijama ostalo vrlo malo toga. Treće, nitko od njih nije s godinama, tj. s vremenom bivao napredniji; svi su se oni kreativno zaustavili otprilike nakon 3-4 albuma i onda se mic po mic povlačili sa scene, dok se evo, Krajnc pokazuje sasvim suprotnim izdankom. Sa svakim novim albumom iznenađuje koračavši sa stepenice na stepenicu. Prema vrhu kojeg je dosegnuo sa prethodnim "Trio Karaul: Plašč".

I dalje vjeran klasičnom singer/songwritter pristupu kombinirajući električnu, akustičnu i amplificiranu gitaru, te usnu harmoniku i vokal uz nekolicinu zanimljivih produkcijskih noise/distrozija i eksperimentarija Krešimir Tomeca, ovaj album je spoj satire, humora, ironije, ozbiljnosti i groteske na račun različitih ljudskih hedonističkih strasti.

Pojasnimo prvo pojam 'baskerville'... Ne treba biti pretjerano pronicljiv, pa odmah pretpostaviti da je Krajnc kao izuzetno načitana osoba ponovno posegnuo u literaturu, ovaj puta za čuvenim djelom Arthur Conan Doylea "The Hound of Baskervilles", noveli o Sherlock Holmesu u kome je definiran pojam 'baskerville efekta', a odnosi se na statističke dokaze da srčani udar uzrokuju povećani psihološki stresovi. Kako je djelo pisano 1889., a prvi puta objavljeno 1902., do tada se medicina nije osobito zanimala za smrt izazvanu srčanim udarima, no kasnije je ozbiljno prihvatila ovo otkriće beletrističkog književnika, pa se danas sa sigurnošću zna da uz psihičke stresove, srčani udar izazivaju i pretjerani hedonistički užici - neumjerena ishrana, neaktivnost, lijenost, pušenje, alkoholizam itd.

Da ne zabrazdim previše 's druma u šumu', Krajnc se zadržao na onoj općepoznatoj i opće prihvaćenoj površini srčanog udara, odnosno 'baskerville efekta' ispreplitanjem pričica o kojekakvim stvarnim ili fikcijskim likovima koji nemaju veze sa Doyleovom novelom i Sherlock Holmesom. On je ovdje kroz liriku ubacio svakodnevne 'gospe ki imajajo čajanke, pijejo čaj ki diši kot bencin', soldate, roditelje, sebe samoga, izbjeglice, 'dremalce', Grupu T.N.T., besposličare, pijance, Božu Kosa, Puškina, Ljudevita Gaja, viteze, profesore, književnike, neimenovanog slovenskog trubača, a svima njima je zajedničko da su prikazani kroz spleen, nezdrave metode prehrane, prekomjerenu pijaču, razmatranje ubojstava, krađe, vremenske nepogode poput tuče, te s kakvim god namjerama, ambiciozne ideje od kojih je svima njima kardigram redovito pošandrcao.

Prljava gitarska distorzija uvodnog minimalističkog instrumentala "Baskerville intro" najavljuje da smo ovdje dobili znatno drugačijeg Krajnca koji osim što se upušta u klasičan oldschool blues na tekovinama Woody Guthriea i Jimmie Rodgersa, zna i eksperimentirati, pa se tako dobilo sijaset vrsnih skladbi od kojih su neke veoma bliske dugoselskom Olovnom Plesu. Primjerice amplificiranim zvucima pospješeni legato odlične pjesme "Baskerville blues", potom bluserska "Claude immigrant" sa zvrkastim vokalizmima, zatim "Lexaurin blues" koja je djelomična ataptacija "Blue suede shoes" Chuck Berryija i opsežna lirska spoken-word poema "Pogrom". Od njegovih uobičajenih akustičnih pjesama izdvaja se humoreska "Post" o socijalno - moralnom odricanju prilikom religijskih svetkovina i nekih svakodnevnih događaja s himničnim refrenom 'dajmo se postit veselo, pusti šunko, mocarelo/ pusti pobedek draga - post je dober ker pomaga', te tekstualno vrlo kompleksna elegija "Ko je tocha zhe pobila" s blagim pritiskom na papučicu distorzije.

Vrhunski glazbeni, lirski, produkcijski i otkačeni vokalni performans Krajnc upriličuje u delay/echo efektima podebljanoj eksperimentalnoj psihodeliji "Grupa T.N.T.", pjesmi o kojoj bi se sad mogla razvezati cijela priča. No, da skratim, svatko tko je pročitao prvih originalnih 75 brojeva stripa Alan Ford, pronaći će nevjerojatne omnibus sličice iz recimo epizoda "Kuća duhova" i "Frit i Frut", kao i cijelu socijalnu infrastrukturu stripa kroz Krajncovo viđenje kao čitatelja u kome suprotstavlja 'barabu' (Sir Olivera) i 'hulju' (Broj Jedan), te same autore (Magnusa & Bunkera) s intrigantnim refrenom '...če vas zanima, dodal bom mat - vprašajte pesnika, on je bogat'.

A pravi eksperimentalni prljavi distorzirani gitarski zvuk neartikuliranih riffova i improvizacija od kojih doslovce boli glava i skoči kardiogram uz pratnju elektronskih efekata syntha dolazi iz nevjerojatnog instrumentala "Pantomima strashna chorba" kojeg bi mirne duše od prve potpisali Hendrix, Sonic Youth, White Hills ili recimo black-metalci Nachtmystium.

Posebnost je pjesma "New dust bowl blues - new version" u kojoj Matej kao pravi Slovenac jodla (konačno!), a na završnici albuma istu skladbu pod nazivom "New dust bowl blues - old seventy eight (1930's)" producent Krešimir Tomec je napravio kao pravi izlet u zaboravljeni zvuk škripavih folija i prvih gramafonskih ploča između dva Svjetska rata sa znatno smanjenom (tihom) frekvencijom zvuka i namjernim tonskim felerima koji upravo dočaravaju vrijeme prvog javnog bilježenja bluesa na nosače zvuka. Pokušajte si zamisliti kakav je efekt imalo to tada novo otkriće zapisivanja zvukova za one koji su po prvi puta došli u dodir sa prvim gramafonima...

Samo jedna mana koja se može uputiti autoru jest konstantni nedostatak tekstova na omotima; s njima bi slika i prilika ovog izuzetno nadahnutog i kreativno marljivog kantautora, kao i samog albuma došla do potpunog izražaja.

Evo, s ovim albumom Krajnc je s obje noge zašao u alternativni svijet blues/experimental distorzije ostavši i dalje vjeran svojoj prepoznatljivosti, no znatno je smanjio uobičajene, ponekad dosadnjikave forme. Koncept mu je odličan, sjajno prostudiran i realiziran, o njegovoj lirskoj snazi se ne treba posebno govoriti, već samo dodati da je zasigurno najoriginalniji slovenski kantautor kojeg dežela trenutno ima. I dodajmo, objavljena su još dva albuma koji samo čekaju na recenzije. Znači već 8 albuma u 2012. godini koja tek ulazi u 'treću trećinu'. Vjerojatno je da će ih biti još.

Izvor koji daje pravu vodu treba koristiti maksimalno. Sjajan album, nema šta. Uz "Trio Karaul: Plašč" ovo je do sada najbolji i najoriginalniji Krajncov rad u kolekciji Slušaj najglasnije.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 09/09/2012