Znate li onu, navodno istinitu anegdotu o Steve Vaiju kada je nastupao u Zagrebu ne provodeći zajedničko vrijeme u druženju s pratećim glazbenicima? Pričalo se po veeeelikom selu kako su ga nakon koncerta odveli u Veliko Trgovišće na večeru, a pošto su ga malo opatrnuli i maliganima, uspjeli su ga nagovoriti da se priključi nekom gažerskom bendu na pozornici restorana. I naravno, on uze gitaru, pa ga počne solirati i solirati do besvijesti da bi momci iz benda prekinuli svirku kazavši njima nepoznatom gostu 'Dečec, ne ga cifrati. Ožeži!' Jasno, muzikanti pojma nisu imali tko je neočekivani došljak s tamburom što im je svojim kićenim 'cifranjem' nagrđivao gabarite obrada srednjestrujaškog repertoara, pa su ga ispratili kao ekscentričnog čudaka, egotripera - kvaritelja njihovih osobnih sviračkih predispozicija.

Bliska paralela je sa stilom izražavanja Milana Jankovića koji na nekih 180 stranica donosi kolekciju kratkih proznih radova ranije objavljivanih po zbornicima "Kratkih priča" (Alma, Beograd), u satiričnom časopisu "Etna" i po brojnim internetskim portalima. Njegov prozni način pripovijedanja je vrlo bogat detaljima, opisima, lingvističkim cakama, kojekakvim riječitim izvedenicama, multidiscipliniranim potezima i brojnim, doslovce kerefekama da je čitatelja u stanju toliko smožditi književno-retoričkom elokvencijom baš kao i Steve Vai, te slični gitaristički virtuozi kojima je solo i improvizacija važnija od sadržaja.

Ne bih lagao da sam gotovo pizdio čitajući prvih nekoliko priča "Zmajče", "Prozori za dušu", "Srp nad Everestom" (nagrada Milutin Uskoković 2009. za najbolju suvremenu srpsku pripovjetku), a pogotovo bezveznu "Podkvantni štit i buljine 'Ušare'". Skoro da sam odustao od daljnjeg čitanja kao da slušam Satrijanijevo prenemaganje u bendu Chickenfoot: hrpetine i hrpetine raskoljujućeg košmara čilagerskog sunovraćanja u egocentričnost umjeća hvatanja riba žonglirajući s pet vraški zapetljanih mreža - dvije u rukama, dvije na nogama i jedna, zna se gdje. Na pramcu barke, naravno... Jer, svega tu ima previše, konkretno previše štosnih reakcija, prenatrpanog fabuliranja, egzaltacija, nepotrebnog prepucavanja u žučnom nadmudrivanju tko je pametniji, a tko gluplji, frajerisanja, epizodiranja likova čije su uloge nebitne za priču, kontrapunktskih mozaika, previše razmrdane karoserije, previše zapetljavanja u svrhu dramatizacije...

Druga stvar jest pak da su priče miš-maš isprepletene dvojakim glavnim ulogama u prvim licima jednine: ženskim i muškim ustvari baveći se svojevrsnim privatnim arheologijama povezujući prošlost i sadašnjost s nekim naglim skokovima asocijativno povezujući manje bitne stvari za glavni tijek radnje često odšetavši na sasvim desete, neočekivane horizonte. Milan dakako ima itekakav šmek za takve neobičnosti poput nagrađene "Srp nad Everestom" koja počinje poput dnevnika iskusne planinarke nazvane Okolomotalke koja je osvajala najvišlje vrhunce svijeta, a završava u šok-sobi nakljukana tabletama.

S takvim fragmetiranim pričama sastavljenih od isječaka, crtica, prisbodobi, te s mnogo ciničnog humora, storije prekopavaju sličice identiteta narcisoidnih likova gdje se radnja praktički može sažeti u desetak rečenica poput zgodnog vica, no Milan ih sve redom kompleksno proširuje bogato sročenim leksikom koji ponekad zaista umije smoriti. Tek pred samim koncem zbirke poseže u jednostavnost monologa ili dijaloga s posljednjih 9 pričica o rockeru u raju s Hendrixom, Janis, Morrissonom i Brian Jonesom ('gde god da skončam, u Paklu, Čistilištu ili Raju, bolje će mi biti nego u Srbiji', "Noć kada sam sveden na nivo atoma"), telefonskim razgovorom iz zatvora ("Joj čo'eku, krilo moje sasečeno"), vojničkoj dilemi na prvoj liniji fronte ("Na pogrešnoj strani"), te izuzetno komičnim i kratkim dijalozima od kojih posebno valja izdvojiti "Putujuči bingo" i "Samopoboljšanje".

"Putujuči bingo"

'Tako ja, ćim vidim da če im dojadim iskam pare za voz da se odtrangeljam kod drugi rodžaci. Za dva-tri meseca cel' krug gi napravi. Kod svi' sam se prišljamčivala po koj' dan, i niki me neje, ne d'o Bog, oter'o, al' me neje premlogo ni zadržav'o.

Najdobro mi beše kod brata od ujca Drageta Brančulu i snajku Žizelu, u Baški Monoštor. Uzeli me ljudi od dobrotu i pajzili su me kai da sam njina, oći da nemam. Ma sfatila sam, grdži su i od men', para ić nemaju, a s decama spiju u istom sobčetu.

Kude ču dalje još če porazmislim. Zatoj sam sišla u Beograd jutroske, da se snadžem di ču. Od kad dođov s Kosmet, begam li begam od jedni do drugi, a nesam za nigde, jer me mlogi grdu i podcenjavaju. Još mi neki reće, da ga podsečam na putujuči bingo - kom ču u gajbu da capnem, pa da se dava na trošak zbog saran'u. A ja bi voljela da se dokrajišem kad s'ukaćim na voz il' u avtabus, na prugu il' na džadu... bilo kude!'

"Samopoboljšanje"

'Aman, brate, nemaš ni trine's godina a već ti je prišivena šifra - kriminogeni psiho-mentalni sklop! Da organizuješ oružani prepad na rođenu babu, pa de' će ti duša? - upravnik kazneno-popravnog zavoda za maloletna lica listao je dosije tek privedenog štićenika. - I šta sad planiraš, kada si osuđen da opeglaš dve godine u buvari?

- Radiću na ličnom samopoboljšanju! - odgovorio je mlađani prestupnik.
- Šta bi to konkretno trebalo da znači? - zainteresovao se upravnik.
- Nabijaću kondiciju, dizaću tegove...
- Čekaj, bre! A škola?
- Naravski! I škola! Završiću za bravara, a u dokolici, neću lenčariti, već ću pokušati da dobro ovladam hrvatskim jezikom!
-' De nađe hrvatski, kod tolikih drugih konvertibilnijih i perspektivnijih?
- Samo tako će mi se ispuniti san da "Alana Forda" čitam k'o gospodin, - U ORIGINALU!'

horvi // 08/08/2016