Karikirano govoreći, Matej do sada nije imao lakši i jednostavniji naum kao što su obrade Bob Dylana. Momentalno u dotičnom trenutku snimanja (jesen 2016.) preskočio je svoj istraživačko-eksperimentalni zvučni dizajn electro/ post-industrial/ noise s natruhama neo-folka i vratio se najjednostavnijem pristupu držeći u ruci samo akustičnu gitaru s tek jedva dva akorda maksimalno po pjesmi (naravno da su tri, onda bi po Lou Reedu to već bio jazz), čak je zaboravio ponijeti svoje orglice (usnu harmoniku) i gotovo takoreći u jednom dahu odsvirao izabranih 10 pjesama baš onako kako klinci što se tek odvaže na svirku dolaze do svoje omiljene klupice u parku da s društvom i pokojom litricom vinčeka ili močnog žganja raspale pjesmaricu sastavljenu od svima znanih top-10 hitova generacije. Nekoć su to bili "Krivo je more", "Jedina moja", "Ulična svetiljka", "Lola", "Yesterday", "Prva ljubav", "Balkan"..., doduše pjesme koje su imale i po tri akorda, te ako je gitarist bio umješniji i poneku solažu koja se slušala otvorenih ustiju 'Đizus, kak ovaj rastura po đitri', te bi po tim karakteristikama gotovo svaki iole bolje potkovaniji klinac mogao pospremiti Mateja u džep sa svojom svirkom, no ipak stvari nisu takve kao što se čine...



Glavna odlika ovog nadasve najjednostavnijeg Matejevog albuma su izuzetni prijevodi Dylanovih tekstova na slovenski, te njihova vokalna adaptacija. U oba slučaja Matej se snalazi poput lukavog predatora: nije mu toliko bitna okolina i uvjeti koliko način na koji će zgrabiti plijen. Vjerojatno je kroz karijeru danima i godinama razmišljao o značenjima tih tekstova i njihovoj najjasnijoj poetici kako je smjestiti u kontekst vlastitog jezika. Imao sam prilike od ovih deset kompozicija čuti i čitati raznorazne verzije tih stihova na hrvatsko-srpskom u kojima se često znalo potkrasti prevoditeljskih grešaka, tipfelera, lingvistički neujednačenih konteksta s izvornikom, te onih najčešćih grešaka - nerazumjevanja određenih fraza koje su prevedene vrlo primitivno doslovce od riječi do riječi što na koncu nisu prikazivale duh i smisao fraze. E, pa u tome je Matej uistinu veliki majstor kome ne treba nikakva poduka o pravilnoj transkripciji "Subterranean homesick blues" u "Blues domotožja po podzemlju", "It ain't me babe" u "Nisem pravi" ili "It's all over now, baby blue" u "Draga moja, vse se konča". A prava majstorija su tek prijevodi daleko kompliciranijih tema "It takes a lot to laugh, it takes a train to cry", "Maggie's farm", "Rainy day women #12 & 35" i dakako nezaobilazne "Blowin' in the wind" koja je redovito imala toliko prevoditeljskih grešaka da su prijevodi često gubili iole ikakav smisao.

Ne, ovdje ne treba obraćati pažnju na minorni glazbeni sadržaj. Lirika i smisao ovih prijevoda su doslovce u tančine toliko jasni da ih ne treba posebno obrazlagati poput Brixyijevih prijevoda Alan Forda na hrvatski jezik. Stoga ako gro ovih pjesama do sada nije bio baš najbistriji upravo zbog loših prevoditeljskih adaptacija, evo idealne prilike za veliko popravno štivo.

Naslovi: 1.Blues domotožja po podzemlju (Subterranean homesick blues), 2.Nisem pravi (It ain't me babe), 3.V vetru (Blowin' in the wind), 4.Dekle s severa (Girl from the north country), 5.Tvoja kmetija (Maggie's farm), 6.Draga moja, vse se konča (It's all over now, baby blue), 7.Privid strojevodje (It takes a lot to laugh, it takes a train to cry), 8.Vedrilki #12 & 35 (Rainy day women #12 & 35), 9.Tvoj bom vso noč (I'll be your baby tonight), 10.Za vselej mlad (Forever young)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/01/2017