Nekako baš i nisam imao volje otvarati novu zbirku poezije Milana Jankovića jer mi je prošlogodišnja "Duh iz fioke" ostavila napadno tvrd hardcore pornografski trash dojam birtijaško-kočijaškog sadržaja s masnim štosevima i perverzijama uobičajenih za grafitni dekor smrdljivih pišaona i kenjara svakojakih krčmetina, autobusnih i željezničkih kolodvora, vagona, liftova, zidova interijera i eksterijera, raznih mjesta na kojima svaki slabić upiše dio svoje bogate seksualne frustracije. Stajala mi je mjesecima postrance, rekoh, uzeti ću je kad zaista neću imati pametnijeg posla.

I vidi čuda. Našao sam takav trenutak. Čitam i pokušavam percipirati prvu pjesmu, pa drugu, treću, četvrtu. Veoma zanimljivo... Opa, možda je ponovno posrijedi neki sličan trik da ima prvih nekoliko uvodnih pjesama vrlo koncizno sročenih, a ostatak će kad-tad sam po sebi zaglibiti opet u bizarnost i žučnu pornografiju. I čitam, čitam, čitam, dođem do polovice zbirke, pa nigdje ni traga onim đogatima što međ' nogama žuljaju, ženskih tegli sa senfom u koje se umakaju viršle, kara koje će sutra biti uvele ruže ili bilo čega što aludira na šovinističku svinjariju. I zateknem se da sam pročitao cijelu zbirčicu od 33 relativno kraće pjesme takoreći naiskap, a da niti u trenutku nisam dobio bilo kakvu asocijaciju koja me mjesecima neprestano progonila poput arogantno odbojnog ulaska u javni pišaonik i sraonik. Ček' malo, deder, šta je to? Kakva je ovo neočekivana promjena ko' da čitam nekog sasvim drugog pjesnika što blage veze nema s onom tvrdokorno banalnom poezijom od prije godinu dana?

Što se to točno desilo ne bih znao, ali činjenica jest da je Milan potpuno promjenio stil kultiviravši se u opakog black metal poetu koji je između ostalog ušao i u vrlo rijetki lirski pojmovnik na ovim prostorima spominjući vilajet Nevidboga, nas niščih na vetrometini, Veelzevula, dušegupce, krkače, duvare, podojene dizgine, sipnje, rđe u kostima, obuzetost himerama, obeščašenje gurbertarke, apsansku hranu, prolaznost što kroza pregalaštvo zrije, beonjače, čiode, damaranje vlati kukuruza, zrcalo čokanja, akušere vražjeg porođaja, pelen iz kondira, kladenac leleka, karakazan... Vau, kakva uistinu iznenađujuća rošada! Niti u snu ne bih očekivao da se Milan toliko može asimilirati u ovako vješto sročen metaforički dijapazon kakvog traže upravo opako nabrušeni naši black metalci. U svijetu je ovakav izraz odavno znan od vremena prvih albuma Bathory i mnogih skandinavskih bendova sve do relativno uspješnih komercijalnih radova Samael, Electric Wizard, Behemoth, Belphegor, Moss...

"U krvnom srodstvu smo sa Onostranim"
...

'Kroz ushit snova nema oproštaja.
U krvnom srodstvu smo sa Onostranim.
Smrt je početak novog beskraja
u koju kao u Rođenje kanim'.
...

"Oblaci su odavno u crnini"

'Demon u vidu zmije me pohodi.
Iskačem van kroz prozor koji kija.
Nateruje me da hodam po vodi
ljut jer je kao i zemlja - ničija!'
...

Elem, ova poezija je puna naglašene teatralnosti, autorovih pseudo-okultnih asocijacija, ikonografije na granici apsurda za otvorene demagoške diskurze s ridikulozno-blasfemičnim, pa i sotonističkim konotacijama, često je uvijena u nadrealna poimanja ('studenac nalik na kandže tetreba obavio je noge posustale', iz pjesme "Odbegli od mira") i doima se poput obreda u čast Erosu i Tanatosu dok Lucifer duše halapljivo sladi. Međutim, u ovoj sofisticiranoj prizmi Milan ustvari većinom progovara poezijom o izgubljenom društvenom moralu, načelima i životnim principima, izgubljenim bitkama na ekonomskim, socijalnim i političkim terenima, dakako i o vlastitim tegobama življenja u kompromisima, odricanjima, tuđim obećanjima i dogovorima koji ne vrijede niti pišljiva boba.

Njegovi stihovi su sušta suprotnost onom neumjerenom valjanju benigno prožvakanih furki nalik na otrcane klošare što iz mnogih objesti dovikuju neukusno stupidne finte, fore i fazone. On jest dobrano zaratio s cijelim društvom, osobito s poltronima, debelokožcima, ljigavcima i dupeliscima, no ne predstavlja se ovdje kroz konfrontaciju, već na način vrlo nadahnutog, inteligentnog i promoćurnog poete što se poslužio neiskorištenim resursom black metal poetike na našim regionalnim obzorima. Još kad bi se neke od ovih pjesama i uglazbile u pravi black ili death, a može i doom, ova zbirka poezije bi dobila svoju pravu namjenu. Teško mi je uopće zamisliti da će samo tako dospjeti do fanova navedenih žanrova jer nema specifičan omot, mračni metalci baš i ne vole regionalne bendove koji imaju tekstove na našem jeziku smatrajući ih batrljcima s neutemeljenom fikcijom jer u principu gotovo svi oni i nemaju neku osobito usmjerenu poetiku, a naposljetku i samo ime Milana Jankovića nema čar okultnosti nekog Lucifera, Gorgotha, Nergala, Morgotha, Belzebuba, slavenskog odmetnika, nekog bijesnog arkanđela, grešnog serafina, pogrdno nazvanog Kristovog apostola ili bilo kakvog segmenta iz Biblije i mitologije.

Bez obzira na te zarazne faktore što su neophodni za black metal ikonografiju, ovo je po svim predočenim stihovima i pjesmama upravo to. Mračna i neoptimistična literatura za ovo doba gdje se voda sa vrela i riba poslije posta daje sužnjima iz paklenog ždrijela bez prijatelja, potomstva i gosta dok se elita hvali da su nam blagodat dali zbijajući nas u ambare i staje kao posljednje rupe na svirali težući da nitko nikoga ne poznaje.

horvi // 12/11/2015