Ovo je bila vrlo neujednačena kreativna faza diskografskog opusa gdje je od takoreći remek djela Matej znao zastraniti u potpuni kreativni promašaj. Evo, ovo je jedan od takvih, sasvim bespotreban, ali zasigurno vođen nekom željom o čistom pokušaju, kako se ono kaže 'kud' puklo da puklo' ili 'šta bude - bude'. Snimljen u jednom od onih nekoliko pohoda u London početkom 2018. s producentom Wilmar R. Whiteom i njegovom suprugom Tamarom, osnovao je kratkotrajni bend Neobrito prase sa stanovitim Irvinom (bas, klavijature) i 'Penthouse' Apple (bubnjevi i things), dok se on sâm potpisao kao Tale (vokali, gitara). Baš me zanima kako je dotičnim Englezima preveo naziv benda, ha-ha-ha... Na albumu ima 7 autorskih pjesama na engleskom i 2 obrade dobro znanih "Rip it up" (Robert Blackwell-John Marascalco) i "Stuck on you" (Aaron Schroeder-John Leslie McFarland), elem hitova koji su proslavili Little Richard i Elvis Presley, a sad bi se mogla tu povući pretpostavka da je ovo neki rock and roll album s povratku ka korijenima, no ipak nije. Prva spomenuta je iščašena vokalna zafrkancija u kojoj glazba baš i nije osobito važna, a vrlo slično se može reći i za drugu u kojoj se smjestilo ponešto melodičnih legata uz šaptanje, mrmljanje i grgutanje kao da su namjenjene nekom crtiću ili skeču.



Pomalo je i neshvatljivo šta je uopće radio s bendom kad sva ova glazba funkcionira poput mnogih njegovih solo radova gdje u backgroundu koristi sitnu pripomoć elektronike: uvodni instrumental "Redwood amphitheatre nausea", kao i završni "Redwood amphitheatre nausea, but shorter" satkani su od hipnotičkih gitarskih legata s dva-tri nijema jauka, malo elektronskih perkusija i lomova frekvencija nalik glitch-noiseu, većina pjevanih tema su pokušaji insinuiranja na neke modernije britanske kantautore s gitarom i laptopom poput Sam Duckwortha iliti Get Cape. Wear Cape. Fly i u tome baš i nema neke pretjerane konstrukcije. "Bridget, away" uz odjek programirane ritmike i potmulo prigušene bas gitare djeluje kao synth-pop demo u nedorađenom obliku, "Nobody knows what you smoke" se nastavlja gibati minimalističkim relacijama uz ponešto gitarskih lomova i samplovima neke brze limuzine. Jedina nešto konkretnija je najdulja "Liquids for Edna Moore Bratley" (7 i pol minuta) uz pratnju bubnja i bas gitare, dok je zadnji dio albuma probno hodanje po rubovima eksperimentalnog ambijentalnog glitcha i indietronice ("What your sister doesn't know" i "Fair exchange"), ali sve ovo i nema neki koherentni 'bendovski' siže. Najzabavniji u svemu ovome su tekstovi o izboru cigareta i sitnim dogodovštinama oblikovanih kroz kratke pričice, no to ionako kod Mateja redovito u ovakvim slučajevima, ako glazbeno nije barem na prosječnom nivou, onda ga lirika izvuće i spasi od potpunog promašaja. A glazbeno-stilski promašaj je vidljiv i jasno ćujan kroz svih 37 minuta.

Naslovi: 1.Redwood amphitheatre nausea, 2.Bridget, away, 3.Nobody knows what you smoke, 4.Rip it up (Blackwell-Marascalco), 5.Liquids for Edna Moore Bratley, 6.What your sister doesn't know, 7.Fair exchange, 8.Joe (of the previous one), 9.Stuck on you (Blackwell-Marascalco), 10.Redwood amphitheatre nausea, but shorter

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 07/04/2021