'Nije lako biti astronaut, još je teže biti Mišo Kovač', pjevao je Frank Turner na InMusicu 2015. izazvavši ovaciju gromoglasnog smijeha ovim iznenadnim stihovima na hrvatskom jeziku, a ja sam se pritom odmah sjetio Mateja. Mišo jeste legenda od nacionalne prihvaćenosti svih slojeva društva zbog koječega, ono pravo hrvatskog naivnog, komercijalnog i bahatog zabavnjaka, šlageraša lakih nota, odrješito usmjerene sirovine, mačoidno narcisoidnog oldschool šminkera s najljepšim brkovima na Balkanu uz Nikolu Plečaša i nezaboravnim pjesmama punim glumljene tuge, nostalgije, sjete i strastvenih patetičnih emocija vremena kada su žene voljele muškarce i čekale ih u vrućim 'sedlima', pardon, krevetima da ih odvedu na vjenčanje dok će kamenje cvasti, proplakati zora, iz svake će loze krv rumena teći, a pisma će sama poći po kaleti. Rasti zemljo, pukni stino, kucaj srce materino! Šumi more, suzo slana, trajna-nina-nina-na-na…

E, pa nije lako biti niti Matej Krajnc toliko produktivan poput loze koja krv rumenu ispušta da niti sam on više ne zna koji mu je ovo album po redu. Oćemo brojiti?... Pokušajte. Uglavnom, brojka je nadebelo nadmašila brojke albuma i održanih koncerata Miše, Frank Turnera i njihovih ukupnih kilaža približavajući se cifri u kunama, dakako, četverostruke kompilacije zlatnih Mišinih hitova od 1967. naovamo. Koliko takvo zlatno bogatstvo prekrasnog vokala Elvis Presleya na hrvatskom jeziku vrijedi? O tome zasigurno raspravljaju meštri slovenske kulture i SAZAS-a dvoumeći se kolike tantijeme i poticaj za buduće radove i za sve dobrobiti slovenske umjetničke baštine trebaju izdvojiti za Krajncov monumentalistički doprinos, a posebice kad su poslušali ovaj album imenovano upućen upravo njima jer, Matej upravo i očekuje posjet s najvišlje pozicije, te svrsishodno tome i plavu kovertu s adekvatnim bankovnim računom, možda čak i bianco ček na kojeg će proizvoljno upisati iznos. Jer k tome, pravom umjetniku treba dati na volju da sam odredi svoju tržišnu cijenu, zar ne? Bare košta po koncertu 500 € bez obzira mogao pjevati ili se samo držeći za mikrofon, ali bitno da se pojavi na pozornici, Grdović ima najmanje 3-4-5 veću turažu pivajući 'nije u šoldima sve', jer nešto je i u bevandi i kabrioletu nasukanom u plićaku podno rive koji zahtjeva stručni automehaničarski servis, a i sudski sporovi zbog obiteljskog zlostavljanja kad premlati ženu, završi na ispumpavanju i nahuška medije da govore pozitivno nisu baš jeftini. Danijela ("Džuli"), Kalembera i Balaševića, koje Matej često zna spominjati nekad niste mogli dobiti niti za kajganu svetog Petra koliko su bili skupi; Đole danas nastupa samo u dvoranama tipa Arene i Lisinski, a karte su rasprodane po mjesec dana unaprijed, ako ne i više. Mislim da je bilo prošle, možda pretprošle godine, neki bezvezan radni dan prije podne, možda popodne, vozio sam ko' Jura Stublić prema gradu 120 na sat, nisam bio pijan ni napušen, čist heroin sa suzom u očima kako kaže Pitijev bend Pretty Boys iz Bora (narafski, gitarist Goribora), ali na biciklu kolesaru proizvodnja made in Slovenija - Rog, prolazim pored tog Lisinskog, velebne koncertne dvorane gdje su nastupali i Cave i Byrne i Balanescu Quartet i John Cage i Sonny Rollins, a kad tamo red za karte dugačak skoro do Strojarske ulice. A to je otprilike pola kilometra po Vukovarskoj, bivšoj ulici Proleterskih brigada, ako ne i više. I gledam, pa koja to čipka ramenita… pitam jel' se tu nešto dijeli, jel' tu neka nova pučka kuhinja, Karitas, Crveni križ… možda se potpisuje peticija da se Bandića konačno smjeni s pozicije zagrebačkog gradonačelnika? I u tom redu sretnem kolegu s posla, stoji zajedno s dvije kćerke, ližu sladoled, žvaču bubblegum i imaju slušalice na ušima, a ne slušaju punk-rock/new wave Dade Topića "Šaputanje na jastuku". Pitam kaj ti cure slušaju… Ova mlađa Miley Cirus, a ova dvije godine starija trap, malo je naprednija. Aha. A kaj se to tu dijeli? Nikaj se ne dijeli, evo čekamo od 9 sati ujutro na karte za Balaševića, nafural sam cure da slušaju pravu mjuzu, znaš ono, pustio sam im "Vasu Ladačkog", pa "Bejbi blu" i "Devojku sa čardaš nogama", na to se svako zapali. I bili smo na Miši, sad idemo na Đoleta, a onda dolazi i Predin, jebate, s obradama hrvatskih hitova - Valjak, Đole, Dedić, si slušao to kak' je to genijalno?… A i rekla mi naša šefica da će nam nabaviti karte za Harisa Đinovića, pa sad ja s curama ganjam karte za Đoleta, jebate, vidiš koji red, nije vrag da ćemo ostati bez karata. Danas sam si uzeo dan godišnjeg odmora... Navodno kažu na radiju da će biti i drugi koncert, još jedan u Lisinskom, drugi dan. Pa ako za prvi ne dobijemo, uzeti ćemo za drugi.

Jebate. Majko mila. Pa, da, kažem. Tak' će biti i za jedno dva-tri mjeseca dok dođe Matej Krajnc na maksimirski stadion. Matej Krajnc? Ko ti je to? Pa kak' ne znaš, onaj kaj je svirao s mojim kolegom Alex Cepušom, onim s kojim sam bio u JNA, pričao sam ti… Aha, jel' to onaj kaj ima 20-25 albuma, a niti jedan nije uvršten u popis '1001 album koje morate poslušati prije smrti'? Je, taj je… Vidjeti ćeš, za par mjeseci će biti uvršteno njegovih 76 albuma u taj spisak, a biti će izbačeni Wingsi, Bowie, Hendrix, Genesis, Japan, The Clash, Steely Dan, Beatlesi, Stonesi, Floydi, Thompson, Pepel in kri, Boris i Noćna straža, Mišo, Đole, Grdović, Haris Đinović... A neeeeeeeeeeeeeeeeeee! Đole je među prvih 10, jebali te Bowie, McHammeri i Hendrix, koja su to izdrkavanja, Predin je među 20, a Mišo od petnaestog do tridesetog mjesta na toj listi, tu treba dodati i Duška Lokina i Dalibor Bruna i Majdu Sepe i Ljupku Dimitrovsku, kaj oni tukci koji su sastavljali tu listu znaju? Može, taj tvoj krajnec ili kak' ga već zoveš nek' bude trideset i prvi... Čekaj, jel' nije to onaj panker Krajnec iz Abergaza kaj se nekaj dere protiv države "Neću da glasujem"? Nije. Nije. Nix. Krajnc frende, Matej z dežele, tu nama prek puta (pokažem rukom ka zapadu), a kažem 'tu prema zahodu'. Prema zahodu? Onda je to nešto ko' Riblja čorba "Dva dinara druže", socijalni slučaj pred vratima WC-a, rekao je dva dinara druže... mala nužda jedan, a velika dva, kolko' košta kad unutra plačem?

Znaš kaj? Zaboravio sam staviti poklopac na lonac s grahom, uspio sam ga nabaviti po akcijskoj cjeni, uvozni kineski, najbolji i najjeftiniji. Ma taj ti vraga vrijedi, to je sintetika i kemija, kak' se ono zove MGO, HGO, OMG, OMD, OHM, HGU, ono, modulirani kromosomi kaj ih stavljaju u biljke, od toga ti bude kurac izrasao na čelu. Pa nek' izraste. Kak' se ono zove čovjek s jednim rogom na čelu, a nije jednorog? Kvazimodo? Nije Kvazimodo, on je imao grbu, bio je zvonar crkve Notredame... Da, da, u pravu si, gledaj, malo smo se pomaknuli, dvadeset metara kako pričamo, jel' ti kao glazbeni kritičar koji može dobiti akreditacije možeš nekak' ubrzat da mi dobijemo karte preko reda? Platim ti pivo. Dvije. Tri. Gajbu pive. E, kod Đoleta ne mogu. Nekad se stvarno dobro jelo i sve zalijalo gajbom piva, mlakom. Ono, sve su nam sline curile po bradi kad je kuma naša donesla paprikaša i rezance s makom, a mesto leba mesa belog. To je bio socijalizam, napredna struja društva s progresivnim komunizmom. Ah, jebi ga, izabrali smo si ovo da za Đoleta trebaš čekati na kartu, Đole je junačina naših mladih dana. Za sve je kriv Toma Sojer, takve knjige ne bi trebale da postoje, to će valjda svirati, to mi je bila najbolja pjesma kad je izašao "Pub", a ono o "Petlu" još ne smijem puštati curama, premlade su. Premlade? Koji ti je qrc? Imaju dvadeset godina... kaj se ti nisi počeo prašiti, tak si mi pričao sa šesnaest? Je, to su bila druga vremena... ja sam sad otac i drugačije razmišljam. Uh, razmišljaš isto kao i tvoji starci... Znaš, fakat, onaj kineski grah mi treba poklopac, a i guma na kolesaru mi je sumnjiva, bum je moral krpati, imam lepak kaj se već zgrušao, sumnjam da će držati... nego, jel' imaš deset kuna sitnoga da si kupim novi lepak, tu na križanju Vukovarske i Savske ima jedan dućan, dobro, malo niže, za kolesare, tam imaju lepak za gume rasti zemljo, pukni stino, kucaj srce materino imali su kuću na kraju sokaka i nisu imali brige da će im decu zgaziti auto. Imam frende, evo ti deset kuna. Al' za to buš platil pivo. Aj, nemoj me jebat. Ti meni deset kuna, a ja tebi pivo? Može q-pack 2 litre? Pa podijelimo pola-pola, skupa together i još malo pospikamo jer rijetko te viđam sa devojkama, a viđam te svaki dan?

Ova recenzija bi mogla i bez ovog ogromnog 'prologa'. Možda i ne bi. Naučio sam se čitajući sjajne tekstove Miljenka Jergovića da je uvod u čitav scenarij najbolji dio 'srži', ono što ti kao autor stavljaš na vagu bez obzira bilo to kanalizirano ovako ili onako, bitno je tvoje razmatranje da si neki đavo dokučio i da imaš neko mišljenje. A kako Mateja znam unazad 150 albuma, ako ne i više, probajte izbrojiti sve moje recenzije njegovih albuma, te sam vjerojatno uz njegovu suprugu Lenku možda jedini čovjek ili jedan od rijetkih koji su poslušali apsolutno sve njegove albume što mi s pravom daje da se i povremeno zajebavam jer je i sam Matej vrsni zajebant koji nije ovakav bio prije nego što je počeo objavljivati za Slušaj najglasnije kojeg mu je preporučio moj stari frend iz JNA, Alex Cepuš.

Matej je stvorio sebe i svoj gard slojevitog kantautora s gitarom lunjajući posvuda, eksperimentirajući zvukovima i stilovima ostavši dosljedan sebi i svome nadahnuću sve bizarnije se posvetivši retru i budućnosti, odnosno priložnosti pjevajući uglavnom na slovenskom jeziku. A kako je taj klimaks odličnih albuma otišao toliko daleko, znao se posvetiti i vrsnim sviračkim afinitetima koji su, po mom mišljenju, ovdje, na četvrtom albumu objavljenom 2019. godine otišli toliko daleko, do samog Jimi Hendrixa. Zna se što je Hendrix. Nije samo "All along the Watchtower" (obrada Dylana), "Purple haze", "Foxy lady" i stupidna "Hey Joe" njegov vrhunac, Jimi je imao milion iznimnih trenutaka u svakoj pjesmi u kojoj je svirao strune. Svaki klasičan rock gitarist percipira Hendrixa. Percipiraju ga i punkeri i metalci i hardcoreaši i hip-hoperi i pop orijentirani autori i indie-rock branša i malo bolji zabavnjaci, ali nitko, ama baš nitko ga ne može točno 'skinuti', čak niti Neil Young, Satriani, Fripp, Andy Gill, Slash, Brian May, The Edge i ini velikani. Matej se ovdje vraški usmjerio na suptilnu svirku gitare koju moj frend čekajući kartu za Đoleta ne kuži, a niti mu nije bitna jer je važnija poetika prozirnog i plitkog. Iskoristivši dobrobit pedala i efekata, ovdje Matej svira staccata u psihodeličnim 'škrniclima' zajedno s vokalima u izobilju iščašene lirike koja sukladno s glazbom nadmašuje i samog Hendrixa. Pjesme su konceptualne, vrlo široke i rasprostranjene na simfonijskom nivou kompresiranom za 'pop' format. S tom akustičnom/ amplificiranom gitarom radi čudesa: znam, dosadan sam koliko pišem o njemu, ali ovog fanta z dežele uistinu volim jer je čudak, hiperaktivan, baš smo nedavno Zdena Franjić, moja Ramona i ja pričali o njemu: Matej svakih 10 dana napravi novi album, a da nema Zdene Franjića, to možda i nikad ne bi izašlo na cd-u jer diskografska industrija samo poznaje one što mlate Đoletove i Kalemberove fore i fazone. I te slične. Uvodna "Ovekovečiti vse" je čisti Hendrix, onaj u studiju, neizrečeni, kad je eksperimentirao, "Usmiljenje se ne prodaja več v vrečkah" počinje iz mračnog pejzaža i odlazi u melodiju 'škrnicla', ali nevjerojatno je da i s toliko malo akorda niti jedna od njegovih pesem/ skladbi/ pjesama ne nalikuje na ništa što je do sada realizirano. Zadnji dio skladbe ima ambijentalni šlih. "Jaga baba" je r'n'r zajebancija, jedna od rjetkih u njegovoj karijeri, zafrkantska "Vajta ni oče mojih otrok" se ironično obnaša sa svime što je već izrečeno o Đoletu i kompaniji, a Seid Memić - Vajta je tu jako blizak. Jedna od najoriginalnijih kompozicija je "S sikorjem nad kohorte" koju bi ja nazvao "Are you expirienced?". Yes I am. I'm from the 3th stone from Sun. Matej je otišao u svemir. Naslovna "Obisk z najvišje inštance" je 'pop' legato Johnny Marr/ The Cure, onako kako mnogi gitaristi znaju napraviti sjajne komercijalne pjesme za radio zbog zavodljive melodije.

Da li je Matej napravio najbolji gitaristički album? Kratak odgovor - da. Samo tko će to u ovoj količni njegovih radova primjetiti? Jednog dana onaj tko će ga proučavati, a nimalo mu neće biti lako jer će si postaviti jako težak zadatak prologinranja i tumačenja svih mogućih konteksta vezanih uz popularnu glazbenu kulturu, socio-političke obzore, literarnu etiku, društveni svjetonazor 21. stoljeća i samoj Matejevoj osebujnoj prirodi hiperaktivnog čudaka da prkosi show-bizu, da se ne gura laktovima i da ne sputava ama baš nikoga osim, samoga sebe. Pa, možda će, kako sam kolegi s posla u šali rekao jednog dana uistinu zasvirati na Maksimiru kad tamo nije nastupao Dylan jer je imao 2008. (ili 2009.?) vrlo mučne i žustre uslove, pa smo ga išli gledati u Varaždin, a potom je došao i na zagrebačku Šalatu u obje kombinacije pokazavši da je odavno odsvirana pjesmarica, no ne treba starca, dobitnika Nobelove nagrade za književnost cifrati pogrdama. Nek' ostane uzor onakav kakav je bio u 60-im i 70-im, imamo Mateja koji muke današnje civilizacije predočava slikovitije i jasnije u kontekstu balkanskog 21. stoljeća na bezbroj načina.

Naslovi: 1.Ovekovečiti vse to, 2.Usmiljenje se ne prodaja več v vrečkah, 3.Jaga baba, 4.Vajta ni oče mojih otrok, 5.S sikorjem nad kohorte, 6.Obisk z najvišje inštance, 7.Dostava pa drugič, 8.Visoka pesem

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 09/07/2019