Zbirka poezije s ponešto proze niškog autora Olivera Milijića (urednik art fanzina "Virus.Jezgro.Ikona", bubnjar, suradnik niškog benda Lihen) bliska je avangardnim djelima elektro-akustičara i eksperimentalista klasične glazbe poput Karl Heinz Stockhausena: sve je razumljivo i ništa nije razumljivo.

Gomila citata (u glazbi bi se reklo samplova), neočekivanih repeticija (loop tehnike), različitih sljepljenih kolaža, te neobičnih formata koji su ponekad pisani u 4 okomita stupca izazivaju potpunu konfuziju kod čitatelja. Odakle i po kojem redosljedu čitati? Da li prvo okomite stupce ili paralelno čitati vodoravno od stupca do stupca? Naposljetku, kad se po slobodnom nahođenju neke od pjesama uspiju tehnički dešifrirati, što one znače, o čemu govore i koja im je funkcija?

Ovdje se u prvom dijelu zbirke od nekih 25-26 pjesama radi o dovitljivoj autorovoj igri s bogatom 'sampliranom' poezijom izmješanoj s kojekakvim rezultatima google pretraživanja, podacima s interneta, stihovima poznatih i manje poznatih pjesama i književnih djela (Rundek, EKV, Vesna Zmijanac, Darkwood Dub, braća Grimm, Samuel Beckett, Desanka Maksimović...). Od svega toga Milijić u određenu ruku poput glazbenog producenta radi kompozicije. Čudnovate, kaotične, ponekad bez ritma, ponekad zagonetne, a vrlo rijetko konkretne i kristalno jasne, no vidljivo u tome uživa kao oldschool hip-hoper koji od tuđih posuđenica radi beatove i glazbu na koju dodaje svoj tekst. Drugi dio zbirke sadrži još jedan furiozni štos zasnovan na igri 'gluhi telefon'. Svoju originalnu pjesmu neobičnog naslova "U prevrnutoj vodi/ kost..senke/ krstur raspolućenog blizanca: (bez naslova) Ne ubij (Boga u njemu) čudi se čorni baš-čoveče:" dao je na raspolaganje šestero djevojaka - prevoditeljica. Prvoj je bio zadatak da tekst pjesme prevede na engleski jezik, a onda je njen prijevod dao drugoj koja ga je prevela na srpski. Treća je taj prevod translatirala ponovno na engleski, četvrta na srpski, peta opet na engleski i naposljetku šesta ponovno na srpski. Niti jedna od njih nije znala da sudjeluje u nizu prevoda, niti je osim prve znala za originalnu verziju teksta. Huh! Ovo je uistinu veoma zanimljivo za promotriti kako se od originalnog naslova na koncu dobio "Unutar druge suštine/ traga senke/ leži Hrist podeljenog blizanca (bez naziva) čovek sa munjom".

Posljednji komad zbirke čini 30-tak pjesama relativno jednostavnih formata, manje-više vrlo kratkih od svega nekoliko stihova, u rijetkim slučajevima s tek 2-3 kitice. Tu do potpunog izražaja dolazi Milijićeva demagogija, elokventnost i poetsko nadahnuće koje jezdi od bizarnog do nadrealnog u potrazi za svjetlošću u mraku. On se hvata u koštac s metafizičkim, duhovnim i transcedentalnim procijepom nerijetko između života i smrti metaforički se poigravajući ljubavlju, erotikom, klasičnim mitovima, ezoterijom, ljudskom glupošću... Nešto kao sažeta i sabijena poetika David Tibeta i John Balancea, te premda je u većini slučajeva svedena na 2-3-4 stiha, uistinu nije nimalo lagana i jednostavna za tumačenje.

Zbirka obiluje neočekivanim, udarenim i spaljenim do daske artističkim štimungom, dovitljivošću, idejama i riješenjima. Niti malo ne nalikuje na klasičnu zbirku pjesama, te kada čitatelj dođe k sebi od onog strašnog prvog dijela, slobodno se može zapitati koga đavla ja to uopće čitam? Šta je to? A na to pitanje zaista nije lako odgovoriti. Ima tu mnogo više od Milijićevih literarnih egzibicija s neobičnim formatima, a velika je vjerojatnost da se kroz sve te štoseve i hedonističke igre onaj bitan faktor značenja i tumačenja prepušta upravo čitatelju na volju. Čitaj kako piše, tumači kako hoćeš.

Uistinu zanimljivo djelo.

Bibliografija:
Zablud(n)e (1994)
Pupčanik: digitalni spazam (2012)

horvi // 03/03/2013