Uh, šta li sam to pročitao... Baš i nije tako jednostavno dijagnosticirati oli je sve ovo neka iščašena kombinacija fikcije i fakcije ili dobrotvorni rad u prilog književnoj alternativnoj sceni... Ezra Pound, T.S.Eliot, Huxley, Kafka...

Naime, ovih gotovo 200-tinjak stranica teško da se može utrpati u klasične formate poput romana, drame, eseja, dnevnika, putopisa, reportaže, basne, bajke, kritike, recenzije, novinskih članaka itd., a opet, ima tu jednu činjeničnu poveznicu gotovo sa svima njima. Gabrijel barata različitim devijacijama korištenja gotovo svakog formata, dakako na svoj način, otprilike sličnim manirima kao što to čine alternativniji rockeri minuciozno rovareći po novim oblicima izražavanja balade, elegije, pastorale, rapsodije, opere, dakako i pop-pjesme, da ne kažem standardnog 'instant-hita', a opet, sve je ovdje toliko izvitopereno da se čitatelj sam zapita gdje li je granica između realnosti, metafora i mašte. Jer, prije svega, koliko mi se čini, uputio se u totalnu zbrku podjeljenu u pet osnovnih komada, vjerojatno 'epizoda', odnosno faza kako je spisateljski posao tekao, a i ne mora biti - "Terapija za tajne", "Puška za podvodni ribolov", "Catulovo alkemijsko predavanje", "Svatko želi biti guru" i "Primordijalni jauk". Svi su ovi djelovi međusobno povezani i unakrsno isprepleteni kompleksnim aranžmanima u kojima se jako teško hvataju poveznice Gabrijelovih neurotičnih stanja s kojima je, vidljivo, težio ka velikom ostvarenju nadahnutom mnogobrojnim ovisničkim katarzama, mada, pretpostaviti ću slobodno, sumnjam da je Gabrijel junkie ili đankoza. Droge kolko' 'oš - u prvih 80-tak stranica je skoro ispisana bliža povijest učinaka nembutala, ayahuasce, demona droge, opijuma, benzojeve kiseline, kamfora, glicerola, alkohola, landauma, koktela lijekova, hadskih asfodela, diazepama, dezomorfina, morfija, metadona, speeda, šita, kanabisa, heroina, metakvalona, ecstasyja, kristal metha..., a kako 'fabula' odmiče, nižu se kojekakve paradoksne situacije poput LSD halucinacija u koje su upleteni i Josip Broz Tito, faraon, Ma'Gott, Lah-Lah, nekoliko imaginarnih likova, pa nekoliko možda stvarnih (između ostalih i odnosi s ljubavnicama i prijateljima), a sve nalikuje na onu papazjanu koju ste koji put moguće i uočili kod tvrdokornih đankoza što znaju sve o svemu: i Đavla i Boga su u stanju kompresirati pod svoje uzde raspredajući asocijacije izmišljajući kojekakve priče što u principu ničemu ne vode osim kurentnom raspoloženju kako je 'doza' dobra ili nije dovoljno snažno i očekivano udarila praktički od postanka svijeta, prvog čovjeka, mitologije i filozofije, Krista, sve do fašizma, propasti komunizma i demokracije, a i rock baštine predočavajući vječitu opsesiju narkomana s nekakvom božanskom misijom prosvjetiteljstva.

Eh, jeste to zanimljivo sročeno i donekle pozicionirano: glavni likovi Zvonimir Stričak i Ljuban Glado su dvojaki, a navodno, njihova priča nije lažna i u to nimalo nije teško povjerovati. Na psihijatriji za ovisnosti počinje cijela zbrka šizofrenije i mentalnih poremećaja prvo s bogatim percepcorskim učincima, a potom mnogim bezuspješnim pokušajima apstinencije i skidanja pomoću najrazličitijih psiholoških trikova i alkaloidnih pripravaka; na koncu se glavni junak i izvuče, pije čajeve promatrajući ljude što autom odlaze svaki dan na posao da bi imali auto maštajući da dobije na lutriji. Kaže, demoni iz djetinjstva su sada ostavljeni po strani, a on je poletio... Međutim, to nije sve. Ovdje se nalazi još mnoštvo razrokih, policentričnih, polivalentnih ritmova pripovjedanja, mnogo puta nepovezanih kada pisac prestane vjerno oponašati stvarnost i zaputi se u osobnu (nad)realnost onakvom kakvom je doživljava ne težeći nimalo da je prikaže idiličnom i prirodno artikuliranom. Posve je iščašen, ne piše da bi fascinirao potencijalnog čitatelja, ne drži predavanja, tek kraće monologe i što je vrlo važno: on svoju publiku ne vidi, nema pojma koja je i kakva jest, odnosno baš ga briga za nju (tek djelomice vidi dio publike). Ima Kafkin način dubljeg rezoniranja mentalnog i emotivnog pomaknuća, nestandardnog načina izražavanja, onog koji se obično u suvremenosti realizma objašnjava pojmom 'ludnice', a i u širim narodnim masama nesposobnošću pisca koji bi opisao 'normalnost'. Nije riječ o nekakvom 'znanju', već o potrebitom poznavanju onoga što je Gabrijel Barišić postavio pred oči i um potencijalnog čitatelja. To će prepoznati svatko malo jače načitan (naravno s Kafkom) i upoznat sa čuvenim filmom "Farenheit 451", a takvi su rijetki. Ne pretendira seksizmu, eksplicitnosti i nastranostima jer je dovoljna i ovakva storija da čitatelja navuče kako je autor, inače rođen u Slavonskom Brodu 1975. (diplomirao biologiju i kemiju u Osijeku), dobitnik nekoliko nagrada, između ostalih "Mihovil Pavlek Miškina" (i recenzija od Božice Jelušić, moje đurđevečke Podravke iz Pitomače, a i Enesa Kiševića), a piše u županijskom tjedniku "Posavska Hrvatska" i na web magazinu Dop istinski primjer alternativne književnosti prijatnog ekscentričnog ludila koje ima odlike današnje svjetske rock/metal/hardcore poetike da ono što je rečeno, niti malo ne treba odgovarati kurentnim postavkama. Poput Matej Krajnca ide u svaštarenja koja su spisateljski ponekad dosadna upotrebom ruskog realizma i dijaloga, ne ide u opise i pikanterije, nekako je 'zbremzan' i previše učitiv da bi mu se povjerovalo baš u svemu, nema sočnih prikaza (libi se od njih), donekle iskače od uzora, a bio bi jači da je još slobodniji i eksplicitniji. Šta fali da u nekoj sceni piše kako ljubavnica obavlja blowjob, kako Tito vrši dopingiranje heroinom, a faraon analno ševi mačke u nedostatku dobrog seksa? Baš ništ. Ali on to ne želi prepuštajući se dobro znanom ukusu 'finih' čitatelja koje zanima samo sušta istina kak' je biti zdrogiran, šta sve vidiš i doživljavaš, poltronski... da Hrvatska nacija nakon ovog djela ne poželi niti jedan običan seks, već samo razmatranje loših stvari iz prijašnjeg života.

Kompleksno i duhovito, ali i neuredno nedorađeno apstraktno djelo. Nije važno što je s 'periferije Slavonije', bitnije je što je svjesni pokušaj 'kombinacije povijesnih popularnih duhovnosti i recentntne samopomoćnice, kako bismo napravili ultimativnu knjigu jeftine, ali opasne duhovnosti koju će ljudi pronaći toliko familijarnom da će je maksimalno popušiti'. Odlično i čudnovato djelo, metaforizirano, čak i blesavo ponekad, ali koja alternativa nije blesava spram mainstreama? Ovdje je od 31 priče barem 10 potpuno istinitih, tako izgleda i ne može prevariti čitatelja, ajde, kratiti ću, možda ovdje ništa nije istina, ali teško da se u to (ne) može povjerovati.

Lucidno, zbrkano, zvrzlano, poremećeno, ali vraški originalno i neuobičajeno ekscentrično bogato djelo. Pročitati nasamo s onolikim znanjem o rocku i svemu što uz njega ide, koliko ima mašte u čitatelja takvih senzora. Oni bez rock perceptora teže će ući u suštinu, ali će ući, pa vrijeme je da se zamjeni Šenoa i okarina. Ma zezam se. Ovo je novi aspekt tumačenja hrvatske jade i bijede. Od niškoristi situacije, Gabrijel je opalio šamaronku sistemu pokazavši mu srednji prst na krajnje otkačen način.

horvi // 19/11/2019