Prošlo je mnogo mjeseci otkako sam pisao o čudnovatoj i fenomenalnoj autobiografiji "Od Studencev do Nove vasi" obećavši i recenziju pripadajućeg cd-a koji je priložen uz knjigu, evo više od pola godine, a službeno je i objavljen kao prvi mu album u 2020. Uz sjajnu satiričku prozu koju romaneskno prikazuje povezujući zgode iz djetinjstva sa studentskim danima u Mariboru koncem 20. stoljeća, priloženo je čak i 65 pjesama, te se za ovakvu prigodu soundtracka očekivalo kako će te pjesme biti uglazbljene, no ama baš ništa od toga. Naoko jednostavan, a u principu kompleksno zahtjevan, ponovno se obrušio nevjerojatnim kreativnim elanom sastavivši posve novu pjesmaricu koja, pa u tančine prati poprilično 'zmešanu' fabulu crpivši asocijacije vezane uz Maribor dekorirajući ih svojim najprepoznatljivijim formatom: kantautorskim pristupom koristeći akustaru tamburu, orglice (usnu harmoniku), vokal i ponešto konkretnih zvukova i snimaka eksterijera (gradska vreva, lavež pasa…). Kroz 12 autorskih, posve novih pjesama i stihova u trajanju od 36 minuta osjeća se sentimentalniji dio knjige; on je vrlo miran i pribran, ne eksperimentira niti s glazbom, a niti s poetikom, ne ide u sofisticirane putešestvije s kojima je ustvari i najzanimljiviji, pa je zbog toga povremeno i dosadnjikav u svom 'moody' raspoloženju kako mu ti studentski dani baš i nisu bili osobito bogati na razini društvene socijalizacije jer se i nije s nikime posebno družio živeći skromno i ponizno poput onih što otplaćuju kredit skoro cijeli život, ali je zato u mnogim sitnicama pronalazio iskonski dašak romantike, a bome i dobre, zdrave zafrkancije bez alkohola i ikakvih poroka.



Album je to, naoko priproste konfiguracije usamljenog i neshvaćenog Dylana (naravno Boba) bez pratnje benda, no ima itekakvu draž i čar pošto se prvo i osnovno za tumačenje i shvaćanje mora pod obavezno pročitati knjiga. Sve ono što se kristalno uočava iz literarnog, tj. duševna iliti psihička esencija, romantično i vrlo emotivno skladno je ukomponirana u ove pjesme što po oblinama i sadržaju imaju pregršt zanimljivo izvedenih konstrukcija, mada su neke suviše jednolične poput uvodnih "Videl sem te v zrcalu" i "Jutarnja megla ne pušča sledi", imaginarnih tema o strasnoj želji ka susretu s nekom puncom koju tada nije imao jer mu je gazdarica zabranila bilo kakve posjete, a pogotovo dovođenje punci u iznajmljenu sobu. Daleko uspjelije i originalnije teme su one što se drže fabule poput ambijentalnog jazzy komada "Pasijansa" s pozadinskim zvukovima eksterijera i spoken-word izvedbom 'mmmm, vtipkavam svojo pasijanso/ ura je… tri popoldne/ veliko preveč za večnost/ veliko premalo zame', pa melodijski najukusnije "Taksi" 'hej taksi pripelji, noč je že stara/ vse kurbe že spijo, vsi zvodniki čemijo/ kje v zatohlih sobah premraženih lopah/ in pijanist je najavil konec nastopa' (također s odlično uklopljenim eksterijernim zvucima noćnog saobraćaja, a i ponajboljim vokaliziranjima) ili satiričnih "Nikoli ne hodim po mestu opolnoči" ('preveč je zalazovanja uličnih luči') i najdulje "Tehnika naprej" (skoro 5 minuta) u kojoj se nakon 23-4 godine obračunava, dakako na svoj način s onim tukcima iz knjižnica, trgovina, s kioska, a i s fakulteta koji su ga smatrali piflersko-pobožnim fantjem, štreberom i čudakom s prevelikim cvikerima ('ampak, meni je vseeno, glavno da gre tehnika naprej'). Još jedna zanimljivost jest da je ova zadnjenavedena uz mračnu, još jednu od kvalitetnijih, "Bojna sekira" (ima čak i bas gitaru) odsvirana u legatu, sve ostale su vrlo bogatih staccata s ponekim nadosnimljenim dionicama.



"Pekrska":

'pazi nič ne pomaga če se ogneš psom
vseeno bodo zalajali
lajali bodo dolgo zateglo strupeno
dokler ne prideš do majhne hiše
pazi nič ne pomaga če se ogneš blatu
preveč ga je
niso asfaltirali dolgo so se prepirali
na koncu so pustili tako kot je

na koncu pa je vedno ta soba
zatoščišče in hkrati tesnoba
pod oknom pa blato in vrtna vrata
in cesta ki vodi do končne postaje
in avtobus v limbuš in avtobus ki odhaja
in avtobus ki zamuja in avtobus ki ne pride
zjutraj zvečer vedno isto
vedno isti avtomati
pekrska spi
in kdo ve kaj se dogaja za njenimi vrati' Naravno, nitko Mateju ne može osporiti intimističke "Samota", "Luna gre vedno počasi čez nebo", tmurniju "Jesensko popoldne" čiji tekst bez problema može usvojiti svaki inteligentniji doom-metal izvođač, a kad se u kompletu promotri sadržaj knjige s ovim soundtrack izdanjem, slika je apsolutno potpuna, pogođena u tančine, ma rekao bi slobodno da niti Arsen Dedić koji je bio glazbeni genije za mainstream, šansone i pop, a niti Predin što nikad nije ovladao sluhom i vokalom, ali je pisao fenomenalne stihove, nisu u pjesmarici imali ovakve lirske fikcije/ fakcije o vlastitom životu, a uostalom, koliko mi je (ne)poznato, oni nisu objavili autobiografsku knjigu u kojoj bi se skoro pa ogoljeli do srži kao što je to učinio Matej, nevjerojatno hiperproduktivan intelektualac što je već odavno zasjenio i Dedića i Predina i Balaševića i Gibonnija i Olivera i Ottu Pestnera i Jani Kovačića i Tomaža Pengova i Aleksander Mežeka, a bome i svu plejadu novih kantautora s tamburom što su se pojavili tijekom 21. stoljeća. Ovo mu je, ako sam dobro izbrojio 198. album, a nakon toga ih je još u 2020. do današnjeg dana objavio 31 komad i ne namjerava se zaustaviti. Ljudi moji, o njemu sam napisao najmanje 150 recenzija, uopće im ne znam broja. Taj čovjek ne spava, Matej sanja život i sve što doživi pretvara u glazbu i literaturu. On i kad se odmara, dela umetnost, čitav njegov život je posvećen umjetnosti. Tome se treba iskreno diviti. Znate li kojeg produktivnijeg?

Naslovi: 1.Videl sem te v zrcalu, 2.Jutarnja megla ne pušča sledi, 3.Pasijansa, 4.Taksi, 5.Nikoli ne hodim po mestu opolnoči, 6.Samota, 7.Tehnika naprej, 8.Luna gre vedno počasi čez nebo, 9.Jesensko popoldne, 10.Bojna sekira, 11.Pekrska, 12.Gonna hit the road, lord

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/09/2020