Oni koji se sjećaju čuvenog Ive Tomića, sportskog komentatora Radio Zagreba iz 70-ih i 80-ih godina što je uglavnom bio specijaliziran za prenose nogomentih utakmica zasigurno se sjećaju mnogih njegovih aforizama, poredbi, metafora i raznih pošalica koje je tijekom komentiranja izbacivao od šale kao iz rukava. Nije mi poznato da li se Ivo specijalno pripremao za svaku utakmicu, ali imao je on toga sijaset i baš zbog njega se obožavalo nedjeljom popodne slušati radio kojeg je baš u pjesmi "Nedjelja popodne" Štulić prispodobio kao 'nogometni dan'.

U današnje vrijeme je gotovo svaki dan nogometni, čak i ponedjeljak, rasporedi su totalno zbrćkani, nogometaši trče po terenu za ogromne 'denarje' i tu se izgubio svaki dražesno-emotivni pristup igri. Ali nije nogomet tema ovog Matejevog albuma, već po običaju sve i svašta, premda čak i nogomet spominje u temi "Megla, a ne moja" u kontekstu malograđanskog senzibiliteta kojeg nikako ne potcjenjuje. Ono što se na ranijim albumima često provlačilo kao oportunistička farsa da nema dovoljno jaku prgavo-protestnu snagu i 'muda', sada se to sve više i više ispoljava u zadnjih 50-60 albuma (ha-ha-ha), jer kako izbacuje svu ovu količinu novih materijala, Matej postaje sve snažnija i snažnija poetska individua kojoj očito više nisu potrebne nikakve kreativne 'injekcije' da takoreći u sekundi, ko' Ivo Tomić izmisli neke nove štoseve. A bome, ovdje se rasipao s ogromnim talentom za finu zafrkanciju kojom nikoga ne vrijeđa držeći se na pristojnoj distanci uključujući i samog sebe u čitavu raspravu oko današnjeg svijeta prikazujući ga varijabilnog od totalnog luzerstva do monumentalističkog značaja, konkretnije od 'švercanja' u tramvaju, odlaska na kampiranje sa šatorom gdje se peku hrenovke (fala Bogu, ima i za to), do ponositih likova koje uspoređuje s Timur Lenkom čije žene igraju kolo u dvadeset i dva, dok je zeleni Jurij sve manje zelen, ha-ha-ha…



Činjenica s kojom se Matej bori je ljudska stupidnost u raznim pogledima, a objašnjavati ih iz stiha u stih, od pjesme do pjesme, te od albuma do albuma ovakvog ili onakvog imalo bi smisla kad bi recimo objavio jedno izdanje godišnje. Ali kad ovako zasipa s ogromnom količinom materijala koji je, po mome mišljenju van svake sumnje: a) poetski dorečen, b) redovito sjajno vokalno interpretiran, c) mnogo puta pun satire i zdravog humora i d) ponekad iznenađujućih eksperimentalnih zvučnih poteza, nije mi drugo nego Matej Krajnca smatrati najvećim, najradišnijim, najupornijim, pa zakaj ne i najboljim i najoriginalnijim kantautorom kojeg je ex-Yu ikada dala, pa makar to bilo i 'post' razdoblje gdje danas slovenski jezik na kome se izražava ne razumiju niti klinci, a niti oni stariji iz regiona i baš im se živo fučka za Krajnca.

Za informaciju, samo da se ne pogubite, ovaj album je snimio na akustičnoj gitari kojoj je dodao malecke efekte, nije prštao s eksperimentima kao što zna. Išao je na čisti zvuk prljavog undergrounda u kome se pronalazi sve bolje i bolje kao i Tom Waits koji je nakon onih piano-svašta (ništa) početnih beatničkih albuma iz 70-ih našao iskru u lo-fi zvuku, a Matej bi mu komotno mogao biti producent u rezonantnosti i održavanju atmosfere. I pri tome uopće nije upitno da su "Closing Time", "The Heart Of Saturday Night", "Nighthawks At Diner" ili "Foreign Affairs" išta bolji ili lošiji od gomile vrlo sličnih Krajncovih radova, samo stvar je u tome što se za Krajncove radove apsolutno mora znati u tančine slovenski jezik. Matej je majstor, veliki pjesnik i književnik u maloj zemlji koja ga još nije prepoznala jer se bavi s glupostima o kojima baš upravo priča 'između redaka' kao (ne)sporedni komentator poput Ive Tomića. Matej je spram njega puno snažniji i sigurniji: to što je kod Tomića otišlo u eter, zapamtio je onaj tko je slušao, a kod Mateja je zabilježeno već na, ako sam dobro brojio 132. albumu u karijeri.

Naslovi: 1.Vitez Timurlenk, 2.Napol podrta opatija, 3.Glava za osem kovačev, 4.Posmrtni ostanki Oskarja brez manir, 5.Naj nekdo položi parket, 6.Megla, a ne moja, 7.Petnajst jih je bilo, pa se jih nisem bal, 8.Razčustvovana tipografija

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 03/12/2017