S podnaslovom 'Zakopani songi 2002-06' Krajnc na svome 11. ovogodišnjem solo albumu izvlači na svjetlo dana stare pjesme koje je sporadično pospremio u ladicu vremena kada još nije niti slutio u kojem će mu smjeru krenuti diskografski opus. Tada je imao (samo) 8 objavljenih zvučnih izdanja, a ova kolekcija od 10 pjesama mu se nije uklapala na tada 4-5 kurentna albuma poput "Agencija Rokenrol: Drugi udarec" (2002), "Vse pesmi so tihe" (2002), "Likvidamber" (2004), "Prepozno za svetnike" (2005) i "Blind Boy Spectacles sings Country Gospel" (2006).
Ove 'otkopane pesni' ga otkrivaju u tada netipičnom ekscentričnijem izdanju kakvim je znao frcati s vremena na vrijeme daleko kasnije u drugoj deceniji 21. stoljeća, odnosno otkrivaju njegov povremeni egzibicionizam sa sklonošću ka eksperimentima u alternativnom kantautorskom pristupu. Možda će nakon prve skladbe "Močan erotičan lirik" navesti na pomisao da je ovo kolekcija erotskih ili perverznih tema što su njegovom voljom ostale skrivene da se jednog dana pronađu na nekoj nesuvisloj zbirci tajnih i mračnijih opservacija, no stvari su daleko svijetlije i prozračnije nego li bi se to u prvi mah moglo naslutiti. U principu, on nam donosi karikiraniji i satričniji dio svojeg dnevnika u kome nisu samo neke fatalne žene i neostvarene ljubavno-emotivne frustracije u igri, već i niz kojekakvih storija, zapisa i crtica o susjedima, starim pijancima kojima je nosio močno žganje, prolaznicima, nekim manje bitnim događajima u velikom slovenskom selu s kojime se neprestano kriomice gložio, te je svoje ironično-kritičke misli i zapažanja oblikovao u jezgrovite poetske šarže plašeći se da igrom sudbine ne poremete njegov tadašnji rejting mladog i skulirano-skockanog intelektualca, kantautora i književnika. Već tada je naslutio i prozreo svoj hiperaktivni senzibilitet komično se poigravši sam sa sobom u komadu "Krajncu vstop prepovedan" ili "Nikoli nisem imel psa" dodajući 'vedno pa sem imel raznih dolgov', priča o problemima sa stanarinom, a i okušava se u interpretaciji "Release me" Elvis Presleya.
S obzirom da je pjesme snimio tek u proljeće 2015. ne može se utvrditi kako bi one zvučale desetak godina ranije jer je ovom prilikom glazbena kulisa provučena kroz akustične eksperimente, halove, delay efekte i slične improvizacijske štoseve, uglavnom vrlo otkačene zvučne gegove kojih se zna povremeno uhvatiti u naletu istraživačkog entuzijazma. Ali u svakom slučaju, teško je pretpostaviti na koji način ih je tada, u doba nastanka barem kao poeziju zamišljao. Prije će biti da su pripremane za neki rockerskiji repertoar s mišlju oko r'n'r benda, a kad ga je kao takvog imao u nekoliko navrata, one ipak nisu zaživjele, a možda ih se uslijed gomila i gomila autorskog materijala nije niti sjetio. U njegovom cjelokupnom opusu ove pjesme mogu stajati rame uz rame klasičnih akustara, no s ovakvim zvučnim dizajnom paradiraju onu njegovu alternativnu stranu, znatno lošiju i tananiju, te izuzev upečatljivog naslova albuma od kojeg bi se moglo očekivati štošta, malo toga prikazanog može dosegnuti renome njegovih daleko jačih i značajnijih ostvarenja u tom eksperimentalnijem i alternativnijem pogledu.
Naslovi: 1.Močan erotični lirik, 2.Stari Griswold, 3.Ko je prišla..., 4.Krajncu vstop prepovedan, 5.Litografije, 6.Nikoli nisem imel psa, 7.Stanovanje, 8.Starec z Grevenbroichove, 9.Visiš mi na levi glasilki, 10.Zdi se mi
ocjena albuma [1-10]: 5
horvi // 14/12/2015