Drugi i na žalost, zadnji album Matej Krajnca i benda Agencija Rokenrol (2019. Helidon je izdao kompilaciju pod nazivom "Tretje poglavje") je koliko bio prekasno, toliko i prerano objavljen. Prekasno za rock and roll, a prerano za internet koji je tada, 2002. u deželi i na Balkanu bio tek u pelenama. Ovdje se na skoro punih sat vremena defilira fantastično i bez greške odsvirani rock and roll pune energije koju je gotovo kompletno skladao gitarist Franc Opeka skakajući iz žanra u žanr nevjerojatnim sposobnostima održavajući zabavan i vedar intenzitet, takoreći od Elvisa prvog i Beatlesa, preko Yes i Allman Brothers Banda, Elvis drugog Costella, ska, new-wavea, te kompleksnih figura što zahtjevaju vješte instrumentaliste znatno se stilski odvojivši od simpatičnog debija. Čak 17 autorskih pjesama ima svu energiju nepatvoreno genijalnog spoja: Matej ovdje ima izuzetno visok, mlađahni tenor kojeg je već u drugoj dekadi 21. stoljeća nemoguće prepoznati, a on je uz kompletnu armaturu najupečatljiviji efekt. Vokal mu je odriješit, frustriran, drhtav, energičan, ponekad neodlučan, baš onakav kako i treba biti kada ima 25-6-7 godina i još u ništ nije siguran, a ima toliko energije da bi je spucao u prvom svratištu između Celja i Ljubljane.



Pjesme su raznolike: uvodna "Pa sem rekel" ima zamaman hitoidan Roxy Music šlih iz ranijih dana, a i sam način vokalizacije Mateja u "Ljubezen boli" i snažnoj "Moja sestra" nedvojbeno je Bryan Ferry, onaj energični iz 70-ih, kad ga je ostavila Jerry Hall i otišla mršavcu Mick Jaggeru u čije hlaće stane jedva 5 kila krumpira. Reggae "Odprl sem okno" pokazuje Opekin smisao za sofisticirani new-wave poput Haustora (odličan rad Andrej Konjajeva na klavijaturama!!!), a onda mic po mic počinje pletenje kompleksnih aranžmana. "Kliketi-klah" od svega 3 minute i 14 sekundi to pokazuje na 2-3 maha, umjerenog tempa, ali komercijalno vraški primamljiva "Sem že pozabil" u umjerenom tempu kao da je gitarskim staccatima uzeta od kombinacije hitova Bon Jovija i Guns'n'Roses, a posebnu privlačnost daje dvotakt kravljeg zvona.



"Heker" je još jedna Roxy Music rokačina, ponovno s Ferryjevskim tenorom iz ranih 70-ih, te upečatljivim međuigrama gitare i klavijatura. U vrlo sličnu kategoriju još spadaju "Napačna številka" i "Ena noč (one night)", dok je "Zabušavam" previše nalik Van Morrissonovoj "Brown eyed girl" po početnom 'ša-la-la-la-la' koji se još nekoliko puta ponavlja, a to se moglo i moralo izbjeći (palac dole). Instrumental "Agencija Rokenrol" vraća u sjetne dane stiskavaca i sentiša, a onda se nakon druge minute pretvara u Steely Dan/ Leb i Sol pasaže s naglašeno odfrljenim basovima Tomaža Valenčiča. Laganiji komadi "Od gaterpetla do groba" i "Too much" podražavaju melankolične opservacije sa životnim storijama, ispovjedima, ponovno malo s reggae/ new-wave elementima "Blues krutega vsakdana" odluta i u jazzy frekvencije, a neobičan progressive smisao eksplodira u šašavoj "Rododendron" kombiniranoj s početnim klavijaturističkim manirima Van Halenovog megahita "Jump", no onda se pretvara u rock polku, pa laganije intervale i tako se miš-maš šiba do konca pjesme. Funkirana "Menda ne boš šla oblečena spat" dobro bi sjela u 80-te kada su Avtomobili imali svoju fazu jugoslavenske popularnosti uz Bou, Film, Zanu i U Škripcu, a posljednja "Jaz in ti" posve odskače od kompletnog materijala klasičnim revijalnim rock and rollom s pratećim 'doo-wop' vokalima nalikujući na poznate reinterpretacije Novih Fosila kada su tu i tamo povremeno napravili zabavnu rock pjesmu.

Sve u svemu, ovih 51 minutu uistinu vrijedi poslušati zbog više razloga. Prvi je svakako vrsno odsviran i aranžiran rock s nebrojeno mnogo utjecaja koji se ne mogu sakriti niti da se hoće, drugi je taj nevjerojatno visok drhtavo emotivan i odriješito samouvjeren vokal u kolopletu uzbudljive lirike striktno mainstreamovski, ali ukusno i sa stilom sročene bez ikakvih banalizacija, a treći je činjenica da u to vrijeme ovakvih albuma baš i nije bilo. Prisjetimo se, te 2002. se još nije furao retro niti na svjetskoj sceni koji je došao tek sezonu-dvije kasnije kad se Agencija Rokenrol razišla; koliko su bili malčice ispred trenda, toliko su zaglavili u procjepu oldschool stila koji je daleko bolje mogao odjeknuti tamo negdje koncem 70-ih i početkom 80-ih. Ne treba sumnjati da bi uz slovenske vedete tog vremena - Buldožer, Hazard i Lačni Franc (a i spomenute Avtomobile) efektno kotirali po pitanju hitova kojih ovdje uistinu ima napretek sa šarolikim žanrovskim spektrom. Nesumnjivo jest da bi ih objeručke prihvatila new-wave publika Idola, Laboratorije, Aerodroma, naravno i Bijelog Dugmeta u fazi "Doživjeti stotu" i "Uspavanka za Radmilu M.", a i gro auditorija koji je podjednakom mjerom šmekao Josipu Lisac, Aleksandra Mežeka, Dragu Mlinarca, Zvijezde, beogradska Slomljena Stakla, pa čak i ona drugačije orijentirana na Srebrna Krila, Danijela, Senada od Bosne, Vajtu, Fosile... Uz r'n'r gabarite i progressive konotacije, te zabavan, vedar i opušten ambijent ovo je bio nonšalantno urađen album koji zove na ples, đusku i čagu. Itekako je mogao oboriti...

Naslovi: 1.Pa sem rekel, 2.Ljubezen boli, 3.Moja sestra, 4.Odprl sem okno, 5.Kliketi-klak, 6.Sem že pozabil, 7.Heker, 8.Agencija Rokenrol (instrumental), 9.Napačna številka, 10.Od gaterpetla do groba, 11.Too much, 12.Zabušavam, 13.Ena noč (one night), 14.Blues krutega vsakdana, 15.Rododendron, 16.Menda ne boš šla oblečena spat, 17.Jaz in ti

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/02/2021