Ono što se naziralo na albumima velikogoričkog benda Mel Camino (u početku zvanog El Camino) u punoj lirskoj sprezi eksplodiralo je u ovoj prvoj zbirci njegovog vođe, pjevača i gitarista Zlatka Majseca (20.12.1979., Zagreb) razotkrivajući karakterni identitet inteligentnog i obrazovanog senzibilnog satirika (diplomirao je filozofiju 2008. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu) što se snebiva nad hirovitim ljudskim premisama, nesvjesnim glupostima, niskim strastima, frikovskim principima, ništavilu pred kojeg se dovodi čovječanstvo sve gadnije vonjajući, umovima koje polako proždire mašina... S blagonaklonom ironijom i prezirom, on svu tu taštu tupost novca savršenih grešnika, kamikaza na cesti, modernih robova općeg morala, vizionare drugačijeg svijeta koji se ne znaju ukomponirati niti u ovaj i još mnoge stručnjake za argumentirane obmane što se smatraju kompetentnim ekspertima za sve i sva obrazuje da svijet nije šankersko fikcionaliziranje s priučenih kratkih kurseva i internet tečajeva što traju nekoliko tjedana ili mjeseci već kompleksan skup različitosti koje se razmatraju i razvijaju godinama, čitavim generacijama, stoljećima, vjekovima... Naravno, ovaj poeta izrastao iz rock kulture sa sofisticiranim punk stavom pacifiste na svo to ljudsko dangubljenje pretakanja iz šupljeg u prazno gleda s visine; ljudi mu ne vjeruju da je avion, slikovitije rečeno skener, bilježeći njihove kretnje, živote i uvjerenja, ali zanimljivo bi bilo vidjeti ili barem zamisliti kakvu neugodnu reakciju može izazvati kod njih samo kad bi ga čitali i shvatili da piše upravo o njima.

"S Matošem u mislima"

'O ta uska varoš, o ti uski ljudi
U škripac stavljene, zraka željne grudi
Svak' otrovnom riječju obraća se drugom
Čovjek čovjeku neće nekom ljepšom prugom
Paraliziran tražim prave riječi
Kojima ću prednost steći
U bitci što sjaji plamenom bijesa
Mačem očajanja, krvlju ljudskog mesa
Al' pravih se riječi uvijek kasno sjetim
Ponižen pužem umjesto da letim
Taktike mnoge u samoobrani stvaram
Slobodu instinkta u riječi pretvaram'

Možda će poneki slučajno izazvani reakcionar i dohvatiti ovu zbirku, ali velika je pretpostavka da će odustati nakon 5-6 pročitanih pjesama zbog Majsecove autofikcije, opojne mješavine samoironije, nadrealnih slika, emotivnih maštarija i posrtanja, ponajčešće glamuroznog noirovskog propadanja sa stilom rezigniranog romantika svjesno upadavši u unaprijed izgubljene bitke s okolinom u kojoj se pronađu i fatalne žene nesposobne da se same spasu, ali istovremeno se niti on od njih ne može obraniti, jer kako kaže pred sam konac zbirke 'u vodu pada sve učenje Bude kad nam svoje obline očima ponude' ("Bludizam"). Njegove žene su lijepe, mlade i poželjne dame s arogancijom i zmijskim jezikom, bivše djevojke, cure koje susreće u autobusu, tramvaju, na ulicama, one koje čeznu da budu željene i da muškarci sline za njima, a i one za koje priznaje da ih je vozao oko malog prsta. A njegovi ostali likovi što se povremeno pojavljuju su uz već spomenute raznorazne egocentrične protuhe, predstavnici širokog društvenog sloja činovnika, beskućnika, popišanaca, kafanskih galamdžija, susjeda, onih koji se stalno bune a nisu svjesni da su upravo oni ti protiv čega se treba buniti, pa razni pozeri, hipsteri, iskompleksirani kritičari, anarhisti što postaju paraziti, kockari, hvalisavci koji su imali gomile žena, zaboravljeni usamljenici i očajnici čiji je smijeh rijeđi od Dinamovih europskih uspješno odigranih utakmica...

Njegova poezija, uglavnom u rimovanom dvostihu, raspaljuje maštu nižući brojne scene i sličice koje možda revoltirani reakcionar neće primjetiti. Prije će biti da bi zaklopio zbirku s onim izgubljeno-odsutnim i zbunjenim dojmom da se u njoj ništa osobito ne događa i da je obična kupusara, nabacana hrpa ziheraških stihova i pjesama što su načelno govoreći nerazumljive i savršeno nečitljive poput Štulićevih tekstova za koje su se upravo takvi ljudi ranih 80-ih pitali o čemu to Džoni zbori, a kad nisu shvatili, odustali su od bilo kakvih daljnjih analiza. Tako bi doista moglo djelovati mnogim likovima koji su autoru poslužili kao inspiracija, ali ustvari, gledajući to postrance, suština je sasvim drugačija. Na određeni način bliska Alan Fordu, odnosno njegovim originalnim kreatorima Magnusu & Bunkeru koji su svaki zanimljiv i njima inspirativan geg običnih ljudi pretvarali u neizmjerno duhoviti strip.

Velika Gorica, ovakva kakvu opisuje i doživljava Majsec je savršeni teren za neurotični emotivni i psihički noir-darkeraj zaražen suvremenim bedastoćama kojima u ozbiljnim situacijama prilazi ozbiljno, a u svojim i tuđim djetinjasto-smušenim i kompromitirajućim katarzama uvijek je spreman ući u komentar i samoironiju pokazujući kako i ne mora pod svaku cijenu izraziti neku nužnu mudrost u dočaravanju tamne strane velikog zagrebačkog predgrađa, nego je daleko važnije kako, zašto, kome i u kojoj prilici je to kontekstualizirano.

"Velika Gorica moja mala"

...
'Ovdje brzo se dođe na vrlo loš glas
Ako van škvadre odlučiš potražiti spas
Što si on umišlja da je od nas bolji?
I nemaš šanse više dobit ni kod najlakših drolji
Taj princip je prastar i cirkularan, zna se
U svinjcu ne vole kad nisi prase
Svi bi htjeli biti njuške, bez pokrića i truda
Da ih se slavi kao nekoć Robin Hooda
Nije bitno dal je vrijedno to što pišu i s čim se bave
Kad facebook svakom pruža barem 5 minuta slave
I želio bih protiv toga viknuti glasno
Ali ipak prešutim jer mi je jasno
Da danas objektivnog kriterija nema
Koji svaku stvar u zasluženu ladicu sprema
I govnu i dijamantu ista se pažnja daje
Sve samo je senzacija što jedan dan traje'
...

Ne ulazi u drastično naglašene političke i angažirane teme dovitljivo kroz stihove namečući jadno stanje stvari koje su se utkale kroz ekonomski poremećenu socijalu i osobeno privrženu intimnu pozadinu svakog pojedinca što strasno žudi za pojmom 'biti nešto', nema veze što, ali biti jači barem na prepucavanju s dugom jezičinom koja izleti prije mozga, ponašanju što teži za ostavljanjem upečatljivog dojma, težnji ka karizmatičnošću i kompetentnošću da sve što je već rečeno u nekom kontekstu mora biti naglašeno s nekom novom, daleko pametnijom figurom samo u želji podmetanja kajla pod noge. Majsec se bori sa zatupljenom masom harmonije što se kočeperi porcijom kaše fragmenata praintuicije opće prihvaćene kao napredak tek povremeno si dajući oduška za vedrije i senzualnije stihove. Nije opak i drzak, ima lagani otrov koji ubija polako i duhovito, tjera pomalo na smijuljicu s mnogim zapažanjima, vrlo je smislen i dorečen, a ako netko pomisli da je ovo zbirka lirike matičnog benda, prevariti će se. Koliko sam primjetio, ovdje su tek 3 pjesme ("Kolumbo svoje duše", "Alge i kamenje", "Homo homini lupus est) s posljednja dva albuma i činjenica koja se nameće sama po sebi jest da je daleko bolji, zanimljiviji i originalniji u ovakvom poetskom stvarateljstvu nego li u pretjerano potcjenjenom bendu. Uostalom, neki vrlo iskreni stihovi govore 'ne treba mi bend da bi muziku stvarao, dugo sam sebe s time zavaravao' ("Ne trebam"), 'katkad treba biti dovoljno velik da bi se moglo pristati na to da se ispadne sasvim sićušan' ("Bezimena misao"), a završni u ovoj zbirci 'nitko i ništa ne može nas usrećiti osim nas samih/ a svijet je često nesretan jer mnogi sreću traže izvan sebe...' ("Sreća").

Treba li neka druga poanta?

horvi // 07/11/2015

PS: p.s. knjigu je moguće nabaviti preko autorovog facebooka za nevjerojatnih 20 kuna.