home > literatura > Zagrebački woodoo u fušu…

kontakt | search |

GROFICA JANKOVIĆ: Zagrebački woodoo u fušu… (Bratstvo duša, 2014)

Sve ovo što sam napisao ne mora biti ispravno, samo je moja procjena, nikako konačan sud. Cijela javnost će vremenom ocjeniti pravu snagu ovog literarnog prvijenca o kome sam se, pa prilično dugo dvoumio kako da mu pristupim jer je posve neobičan. Glazbeni album je daleko lakše za recenzirati, traje maksimalno 60-70-90-100 minuta, no pisanu riječ, makar i neki ortodoksni, naoko glupi grafit u kvartu ili nekom selu, svejedno je, na nekom zidu s neobičnom porukom trebaju daleko dublja shvaćanja. Jeste ikad vidjeli grafit ili veliki reklamni pano na kom piše 'luksuz je osećati se loše'? Ja nisam. To je čuvena Bokerinijeva izjava iz prošle decenije na vrlo sličan motiv kojim se bavi i ova zagrebačka autorica osvrćući se prvenstveno na 'loš luksuzan život' iz aspekta djelomice društveno angažirane aktivistice.

Grofica Janković, pravim imenom Ivana Janković kuražna je predstavnica zagrebačkog uskog underground kruga samosvojnih spisatelja kojima nisu potrebne nikakve kulturno prihvaćene i priznate literarne zaklade, barem za sada. Njen stil je prilično raritetan u okvirima tog općeprihvaćenog i općepriznatog normativa; stilski je blogerski, izravan, često nepromišljen i ne poznaje granice između književnog i izvanknjiževnog svijeta, knjiški rečeno, uvijen je u model književne metalepse, vrlo rijetkog literarnog stila kojeg mnogi s 'putrom na glavi' smatraju trivijalnom koještarijom pogodnom prije svega za dječju literaturu, no daleko češće se rabi za trač partije i žutu štampu.

Ona će svojim stilom i načinom izražavanja podsjetiti na neku vama blisku osobu, onu koju doživljavate arogantnom i prepotentnom, onu koja je u svakom trenutku kompetentna u svemu, o svemu ima mišljenje i zastupa stav da ona misli najispravnije, univerzalno, kritički objektivno, te je sklona nekoherenciji i opovrgavanju tuđeg mišljenja, često samo zbog želje za čistom opozicijom ili da vam, tek tako, verbalno pokaže srednji prst. Međutim kod Grofice je to inteligentna provokacija koja izaziva revolt posežući ponekad u namjernu infantilnost pretrpanu samosvojnim tepanjem, zavaravanjem i iskljivljavanjem činjeničnog stanja nametajući neki svoj osobeni pogled na život s kojim se čitatelj i ne mora striktno složiti u svemu hvatajući se u zamku sukobljenih razmimoilaženja stavova.

Naime, njena osnovna preokupacija koja se provlači kroz ovo sasvim pristojno i dovoljno dugačko prozno djelo sastavljeno od brojnih kratkih pričica što traju onoliko koliko i jedan uobičajeni usredotočeni tok misli o nečemu (obično je to sat-dva, ponekad pola dana, a ponekad i čitav dan) jest potpuni nestanak zagrebačkog građanstva, staleža koji se još koliko-toliko koprcao prije dvadesetak godina, a sada se sveo na beznadežnu generaciju njihovih potomaka u prvom-drugom koljenu, generaciju koja se služi otpatcima i ostacima prohujalih vremena tražeći ih u neandertalu sadašnjice. Elem, ta preokupacija je lokalne tematike, vrlo je nedisciplinirana i pričinjava se da neprestano ponavlja osnovne motive, prizore, situacije i gegove, u tome postoji jasan razlog, a taj je stvaranje utiska koji je važniji od činjenica. Ljuta je i bijesna na štošta: na prodavaonice kruha, na igrom slučaja nevažeće novčanice za koje ona nije kriva, trgovačke lance, trovače hranom, prodavačice, jadnike koji skupljaju flaše da bi preživjeli jer ih ima gomilu dok čeka u redu na blagajni, jebe mater gužvi u prometu, semaforima, ZET-ovim kontrolorima, ljudima koji se na silu guraju preko reda ispred nje u koloni pored blaganje u dućanu, roditeljima s djecom u kolicima, seljačinama različite vrste, spektakularnim obredima na Mirogoju za Sesvete, prepire se s policajcima pokušavajući izvući zadovoljštinu, ali iz sveg tog kaosa kontrapunkta licemjerja i sukoba, svoj unutarnji mir i uravnoteženost pronalazi u još jednom raritetnom aktivizmu - pet-sitterstvu unutar vlastite firme "Zagrebački duhek" čija je osnovna namjena čuvanje kućnih ljubimaca što, navodno, izuzetno dobro i vješto radi (čak je priložila i finu kolekciju jednostavnih naputaka za 'najkomercijalnije' ljubimce - pse, mačke i papige). Izuzev ljubavi prema životinjama i vrlo rijetkim osobama i pojavama, ona se predstavlja kao tvrdoglavo dekadentna i otkačena frikuša tjerajući svoju pravdu društveno avangardne osobenjače pune prkosa i opstrukcija na mnogim frontovima pisanih i nepisanih regula morala, bontona, zakona, propisa i pravila. Čak i onda kad se naizgled pomisli da će se s nečime složiti, ona iznenada zaskoči kontranapadom, verbalnom šamarčinom da se zabezekneš, onim efektom ošamućenja kada ne znate kako bi ste reagirali. S ničime nije zadovoljna, isijava prgavošću, onim buntovnim duhom 's' ili 'bez razloga' kakvim su nekad zračili upravo predstavnici mnogobrojnog zagrebačkog gospodskog puka zagovarajući nestali, relativno finiji i socijalno sređeniji život u blagostanju što je bio barem u figurativnom smislu referenca na prividnu aristokraciju, točnije purgerski nobles.

Nadalje, s obzirom da je prirodno vrlo lijepa (jednom sam je i upoznao, majke, mi, takvu lijepu ženu pored sebe nisam vidio barem desetak godina), čvrsto je uvjerena u šarm, seksipil, šminku i ljepotu žene kao osnovno oruđe u osvajanju muškaraca smatrajući da se svaka žena želi primarno osjećati privlačnom, da li, smetnuvši s uma onu emancipiranu, bezličnu, objesnu, ružnu i neženstvenu gomilu koje ima sve više i više, a upravo prezire klasično poimanje šablonske ženstvenosti. Ili su lezbe ili obične heteroseksualke koje niti malo ne mare za romantiku odbacujući emocije prioritetno sve svoje atribute gurajući u karijerizam zapostavljajući čak i seksualni život težeći, alanfordovskom humoru 'svaki dan jedem kavijar, ali danas bi mogla i mortadelu'. Možda i ne primjećuje, ali takvih ima barem u metropoli na tisuće. I ja bih mogao štošta ovdje privatizirati po tom pitanju, no osvrnuo bih se na jednu drugu temu nazvanu "Teroristi s dječjim kolicima" u kojoj se okomljuje na osornost roditelja s dječjim kolicima koji se, po njoj i iz njezinog iskustva guraju svugdje iskorištavajući svoje 'čedo'. Evo, osobno sam bezbroj puta okusio gorčinu tog doživljaja kad sam u rano jutro po snijegu ili kiši pokušavao ugurati kolica u pretovaren autobus ili tramvaj kako bi vlastito dijete dopremio do jaslica u dječjem vrtiću. Mislite da mi se netko odmaknuo od vrata, pomogao podići kolica ili ustupio ono mjesto, obično na sredini javnog vozila koje je označeno upravo za dječja kolica? Friška figa u 7h ujutro. Nikad. Ne mali broj puta su me potpuno ignorirali pa sam gurao klinca kroz mećavu dobrih kilometar do vrtića i redovito kasnio na posao, a dijete mi je zbog toga dobre 3 godine oboljevalo najmanje 2-3 puta mjesečno. Toliko o lojalnosti i uljudnosti jutarnjeg putničkog i općeg gradskog klateža prema teroristima s dječjim kolicima…

I tako Grofica svašta nešto komentira na svoju ruku psihologiju gradskog neukog puka izražavajući se domaće lokalno kajkavski s brojnim i bujnim retoričkim vrtom od standardnog jezika, razgovornog uličnog slenga, povremenih dijaloga do lingvističkih kovanica uglavnom proizašlih iz internetskog engleskog, ali u principu ne donosi ništa spektakularno premda se ne kloni teških tema. Tu doduše nema moćno i pikantno začinjenih priča, nikakvog nasilja ili teške morbidnosti, jako je duhovita i zafrkantski raspoložena s tek rijetkim izletima u poniranje vlastite dubine duše, no neprekidno pokušava biti poučna i neprestano voli da soli pamet objašnjavajući svoje stavove i principe postavljajući se u poziciju gdje ne postoji bogomdan osjećaj za mjeru čega god da se uhvati - mnoštvo njenih rečenica je usiljeno i subjektivno, baš onako kakvima inače obiluje domaća književnost.

Da se razumijemo, ovo nije nimalo loša ili bezazlena knjiga. Totalno je otkačena i zajebantska kolekcija autobiografskih zapažanja još uvijek stilski nedovoljno dotjerane spisateljice, da je kojim slučajem glazbenica, idealno bi se kao autorica tekstova uklopila u arogancije funka, ali tamo negdje u New Orleansu ili New Yorku 70-ih, potom u sočan ulični hip-hop leksik, ponešto i u hippy/flower-power scenu, neki nadrkani rock svjetonazor, ali nikako u punkerski angažman, metal, morbidnosti, perverzije i različite ekstravagancije. Ova zbirka njezinih relativno kratkih crtica ispoljava tipičan purgerski mentalitet razgovorno prihvatljivih društvenih tema s vječitim kriticizmom punim romantike i privlačnosti upravo zbog autohtone prirodnosti pisane dikcije, onomatopeje i njene vještine da urbanu svakodnevnicu sažme u jezgrovite sadržaje metalepse ne poštivajući nikakva načela 'lijepe književnosti' ili poetike.

Jer, na koncu i sama priznaje u jednoj svojoj crtici 'da svatko traži sebe - samo se lakše pronalazi u drugima ili uz pomoć drugih u čijim očima, baš poput odraza u ogledalu, ponekad prepoznajemo svoj lik - i ponekad ga volimo, ponekad ga se gnušamo, ponekad mu se divimo, ponekad ga mrzimo, a ponekad, samo ponekad - shvatimo da smo to mi sami i svaka odvojenost je tek privid'. Konkretnije rečeno, ona ne drži osobito do svoje okoline tražeći joj sve moguće mane pa makar one bile i u sitničavim stvarima. Šamara je na svakom koraku i veoma je hrabra u toj svojoj koheziji pozitivne zlobe bez imalo zavisti, ali s mnogo sarkazma i ironije. Tipično purgerski razumljivo i izvan okvira urbane balkanske regionalnosti, ovo djelo bi i s konciznim prevodima teško uspjeli skontati Britanci, Šveđani, Japanci, a pogotovo Afrikanci ili neka sirotinja koja nema pojma što je to tramvaj, semafor ili 'asian-mix' (navodno, neka vrsta salate). Kada se odbace mnoge frakcije komplementarno bogatog hrvatskog jezika i uobičajenih psovki, osobito ovakvog kojim se služi Grofica, jer naposljetku se i može deklarirati kao književnica, zašto ne, ovo duhovito i humoristično djelo frca energijom životne pobune i revolta protiv sitnica, onom mentalnom snagom kakvu bi u principu trebao imati svatko na ovim prostorima. Pa makar se i ne slagali s njenim stavovima. Bitna je njena vješta provokacija i sukob mišljenja otvarajući mogućnost ka pluralizmu do kojeg će jako, jako teško doći.

Veoma simpatično, zvrkasto i lucidno otkačeno. Početak je 'do jaja'. A sad treba ubrizgati drugačiji adrenalin. Pravi poeta zna koji, valjda će znati i Grofica.

horvi // 27/12/2014

Share    

> literatura [last wanz]

cover: Pesmi

HANS PITI ORLI: Pesmi (2020)

| 08/08/2023 | horvi |

>> opširnije


cover: Povjetarac, uskoro …

MATEJ KRAJNC: Povjetarac, uskoro … (2020)

| 07/08/2023 | horvi |

>> opširnije


cover: Ja, prvo lice množine

MILAN B. POPOVIĆ: Ja, prvo lice množine (2022)

| 19/08/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Azrini svjedoci

BORIS LEINER: Azrini svjedoci (2022)

| 05/07/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Dostojevski, povest o napaki

MATEJ KRAJNC: Dostojevski, povest o napaki (2021)

| 28/02/2022 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> podaci o djelu
cover: Zagrebački woodoo u fušu…
Bibliografija:
Zagrebački woodoo u fušu… (2014)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*