Na jednom od zasigurno najjednostavnijih minimalističkih albuma karijere u glazbenom aspektu, Matej sa svakim novim radom u posljednje vrijeme vrši samoobnavljanje i osvježivanje svojeg klasičnog akustičarskog stila, ovaj puta nevjerojatnom redukcijom akorda bez težnje ka slikovitijem kantautorskom prikazu. Može mu biti. Dok se mnogi kolege i kolegice u sličnom kantautorskom miljeu s akustarom ili onom prištekanom na struju trude zvučati poput svojih idola uzgred negirajući bilo kakve konotacije s njima, Matej je odavno prevalio takav zenit pristupa vlastitoj materiji koja se tek sporadično primjeti u nekim obradama ili namjernim insinuacijama na Elvis Presleya, Bob Dylana ili Johnny Casha, ali daleko od toga da se na ovome, naizgled 'klasičnom' autorskom albumu s 10 kompozicija može podvući bilo kakva poveznica ne samo s njima, već i s bilo čime naoko relevantno poznatim u toj domeni.

Najprvije (ah kakva nepravilna složenica, hahaha) se obrušio na nevjerojatnu kratkoću materijala; niti jedna pjesma nije dulja od 2 minute, mahom su stisnute u opseg od jedne minute, pa i kraće, što sveskupa čini tek 11 i pol minuta odvaljenih u 'šusu' stihije snimljene 16. ožujka 2016. u Ljubljani. Na vokal je dodao svoje poznate efekte halova i laganog delaya, a spomenuti minimalistični akordi u raštelanim legatima ("Dvoboj", šašava country-polka "Boot Hill") i minijaturnim staccatima od svega nekoliko tonova ("Konec je, John Wayne", "Kolt", "Priložnost") upravo na račun tih efekata poprimaju amplificirano-prljavi štimung akustične noise-distorzije što opet u kompletu ostavljaju dojam narativno-programskog rada koji je prije svega lociran na stripovsko-filmsku fabulu roto-romana iliti crno-bijelog westerna s kaubojima, advokatima, bankarima, župnicima, nakinđurenim damama s cigarama u salonskim odajama načičkanim politikantima, idealističnim debilima i šerifima što se bore za čast i pravicu pobjede zakona. Zakona koji je iznjedrio prednost moćnika, onoga koji je zakon osmislio: 'ti zaslužiš si prasico, ki čas hoče in pravico/ takšna, bratec, je usoda/ tebi drek, a meni voda' ("Voda").



Premda je fikcija fokusirana na sada već odavno prohujalo vrijeme Divljeg zapada, filmskih i stripovskih adaptacija na njega, kroz metafore o dvobojima, stisnutim šakama, kavgama, velikim iskušenjima fizičke borbe na prašnjavim opustjelim ulicama sa zastrašenim pogledima iza zavjesa i porazbacanim leševima iz kojih gmižu crvi, Matej revalorizira te davne asocijacije u današnje doba alegorčnom konstatacijom da 'na zapadu nema ništa novog'. Sve je isto ko' i prije 150 godina. Samo s razlikom što on nije salonski klavirist s natpisom 'ne pucajte u klavirista', već trubadur s gitarom koji se u ovoj zanimljivoj tonsko-producentskoj avanturi pobrinuo i za jedan vrlo fini evergreen "Kamuflaža" u rangu Elvisovog "Blue moon".

Naslovi: 1.Časopisi, 2.Dvoboj, 3.Konec je, John Wayne, 4.Vaba, 5.Kolt, 6.Kamuflaža, 7.Voda, 8.Priložnost, 9.Kavarna, 10.Boot Hill

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/07/2016