Krajnc bi s ovom zbirkom volio dobiti i neku 'zlatnu plošču' kao priznanje za književno-glazbeni rad u proteklih 20-25 godina rada. Parodira samog sebe. Pretenciozno? Ne. Definitivno ne. U pravu je. Ako ne može dobiti 'bestseller', može ga proizvoljno stvoriti, izabrati kolekciju pjesama koje su trebale biti njegovim ključnim hitovima koji još uvijek nisu u dovoljnoj upotrebi.

Nova zbirka poezije, kao što i sam naslov kazuje jest prebiranje po njegovoj lirskoj pjesmarici. Nisam najsigurniji da li je svih ovih 37 pjesama uglazbljeno i objavljeno na ranijim albumima koje nikad nisam imao prilike slušati s obzirom da je u Hrvatskoj dostupan tek od dvanaestog albuma "Deževje nima besed" 2010. godine zahvaljujući izdanjima Slušaj najglasnije koja su popratila njegov kompletan stvarateljski opus od tada do danas. S tih hrvatskih izdanja ovdje su prisutne samo "Kam greš, Doroteja?", "Petrolej", "Ples v maskah" i "Noč" (sve s albuma "Zombi Country", 2013.) dok su ostale vjerojatno dio njegovog opusa još od 1988. do 2009. Možda. Ne znam uistinu. Možda su još tu neki 'protureni' stihovi koje sam susretao, ali ih nisam primijetio jer ima više od 30 objavljenih albuma s preko valjda 250 pjesama. A ako su sve ovo stihovi koje je pisao tokom 80-ih, 90-ih i prve dekade 21. stoljeća, onda Matej nema visoko mišljenje o onome što je napravio u zadnje 2-3 godine otkako ga uistinu intenzivno pratim s neskrivenim simpatijama i nekim prilično oštrim kritikama. Ali tako i treba biti u autorskom pristupu. A možda je ovo samo njegova kompilacija s kojom želi završiti jednu fazu rada i pospremiti je u neuspješnu ropotarnicu koja će se možda tek s vremenom otkriti.

Ovo sve me podsjeća na jedan meni jako drag bend Simple Minds koji se nakon 3 prva neuspješna albuma za Arista Records, a pazite, producirao ih je John Leckie koji je radio s Pink Floyd (kasnije s The Fall, na epohalnom debiju The Stone Roses i s Radiohead!!!), odlučio napraviti kompilaciju "Celebrations" i više se nikad ne vraćati na taj svoj 'prvi period'. Što se kasnije zbilo sa Simple Minds, zna se jako dobro. Nisu odma postali britanski miljunaši iz škotskog predgrađa Glasgowa, trebali su čekati rezultate strpljivog umjetničkog rada kroz prve 3, pazite, samo 3 godine 1980-ih, ali im se isplatilo, no ako je to srž umjetničkog rada (a jeste), onda sve ono što su napravili nakon albuma "Sparkle In The Rain" u većini slučajeva nikad nije trebalo niti doći jer su si posve srušili ugled kreativnog benda. A tad su od 1985. s hitom "Don't you" postali svjetske zvijezde, namirisali su kako treba napraviti hit i nastavili štancanje pretvorivši se u prvorazredan stadionski kič, u glazbu za domačice. Jim Kerr je u jednom interviewu povodom izlaska jednog od njihovog najboljeg albuma, spomenutog "Sparkle In The Rain" 1983. izjavio: 'mi smo bend koji ne zna praviti muziku i tekstove za domačice'. Cijeli svijet mu je vjerovao jer je to bila istina. I još su im skoro dobrih 10 godina vjerovali jer su kao bend otišli u socio-politički i anti-rasistički angažman za oslobođenje Nelsona Mandele, iskoristili veliku priliku s U2, Stingom, Springsteenom, Tracy Chapman i Peter Gabrielom, te postali stadionski bend milijunskih razmjera. Ne pričam to u ovome kontekstu Krajnca bezveze: on je upravo u fazi kada počinje 'stvarno' raditi velike umjetničke albume, a ovaj svoj prvi 'Best off' poetski selektira upravo s onim pjesmama koje su bile njemu po volji, najbolje i neprimijećene. Poput Simple Minds kompilacije "Celebrations" i zadnjeg albuma za Aristu, jednog od ubjedljivo najmodernijih albuma 80-ih "Empires & Dance" (1980), koji je, nevjerojatno posložen u art-konfiguraciju s Krajncom; bio nadahnut kultnim apstraktnim filmom "Fitzgeraldo" s Klaus Nomijem koji si je utuvio u glavu napraviti operu u amazonskoj prašumi. Krajnc ima veoma slične ideje, možda čak i negdje u podsvjesti radi na tome, ali nikako se ne može i ne zna izraziti stalno tražeći nadahnuća u nekim njemu znanim izvorima. On želi u deželi stvoriti oazu umjetnosti kao priznati umjetnik - kantautor koji je odmakao od pojma Syd Barretta i Bob Dylana, odskočiti iz one klasične percepcije slovenskih kantautora-trubadura s gitarom Tomaž Domicelja, Aleksandra Mežeka, sjajnog Tomaža Pengova koji je imao samo dva albuma, ludog Marka Brecelja, te još jednog nepriznatog genija, Aleksandra Cepuša, kao i cijelog niza manje znanih autora.

Njegov lirski stil ovdje je onaj klasičan kojeg je glancao godinama i za kojeg se svojski trudio da bude širom prihvatljiv i prepoznat u formatima kantautorskih pop pjesama za akustičnu gitaru. Percipirano je duhoviti poeta, ali vrlo rijetko zabavan i lepršav budući da se redovito igra skokovima putovanja kroz vrijeme i stalnim akademsko-knjiškim stilom poput cehovskih književnika koji su se povukli među svoje bedeme što tek rijetko s takvih visina isporuče nešto što ima veze s realnošću. Krajnc je u posljedne 2-3 godine napravio nekolicinu solidnih, veoma interesantnih, te odličnih protestnih i konceptualnih glazbenih albuma s drskom lirikom i međusobno povezanim literarno-glazbenim izdanjima, no od tih 'uspješnica' ovdje nema ničega. Većina njegovih ovdje proizvoljno odabranih 'najvećih hitova' nema tematski aktivno učešće u socijalnom, političkom ili društvenom kontekstu već s njegovom osobnom fantazijom punom eskapizma u kome neprestano pokazuje i dokazuje svoju načitanost, upućenost i naslušanost suprostavljajući javne, povijesne, medijske, filmske ili imaginarne likove praktički od Adama i Eve, preko Cezara, Kraljević Marka, Ljutice Bogdana, Linkolna, Gene Kelly, Debbie Reynolds, John Wilkesa, posve zaboravljenih Herman's Hermit sve do Richard Gerea, Kylie Minoque i Brad Pitta. A to zna uistinu biti za one čitatelje što ne poznaju 'teren' jako zamorna poezija s obzirom da se kod njega vrlo rijetko nailazi na prisutan znak jednakosti između alegorije i mašte. Sve je kod njega samo fikcija s blago lucidnim zapletima u kojima se ne dešava ništa osobito osim metaforičke zanesenosti i intelektualne humoreske jer općenito svi ti takvi 'epizodni', ali dakako nekoć vrlo slavni likovi nisu kod njega stavljeni u funkciju da dožive kritički oštar obračun u kontekstu povijesnih ili aktualnih tema. On nikad nije pretendirao na tako nešto, već na samo stilske figure igrajući se režisera s oldschool floskulama pokušavajući taj nekad stvarni život zvijezda prebaciti u svoju percepciju slovenskog intelektualca koji se stalno skriva i nedovoljno eksponira bez ikakvog jačeg vjetra u leđa. Neki ljudi su mu često spočitavali da uopće nema talent, da djeluje mutavo poput Dudeka iz TV serije "Gruntovčani", da mu je lirika bezvezna i da uopće nema poetsku snagu. Zna se, ljudi i povijest vole likove poput Chopina i Liszta kojima su žene u ushićenju bacale donji veš na pozornicu kad su svirali koncerte, a muškarce je palilo kad su vidjeli i čuli ljepotane za klavirom na koje otkidaju žene. Tad je otprilike i nastala komercijalizacija klasične ozbiljne glazbe, a ne tvrdim da tako nešto očekuje i Krajnc. Možda tek negdje u podsvijesti. On bi bio najsretniji da ove 'najveće hitove' shvate ljudi zbog kojih ih je i napisao. I naravno, zbog sebe jer ih smatra osobnim vrhuncem, ali ja se ne bih složio s time.

Ipak, ovdje se pronađe i nekih vrlo pikantnih tema poput "Lepo je v naši domovini biti mlad" gdje je Svoboda glavni lik. Ona dolazi na benzinsku natočiti gorivo, susreće tipa s brkovima poput Walt Disneya, nebo se od plavog pretvorilo u crveno, pa iz crvenog u crno poput Stendhalovog čuvenog djela i... E, sad, hm, onaj tko ne zna što je Stendhalov roman "Crveno i crno" koji odavno više nije dio srednjoškolske lektire može slobodno preskočiti tu pjesmu jer ama baš ništa razumijeti neće kao i dobar dio ove poezije u kojoj se Krajnc inteligentno služi vlastitim knjiškim iskustvom otprilike isto kao i vrsni automehaničar poznavanjem svih fora i fazona zanata, a osobito s odavno ugašenim modelima vozila koja su imala pogone na prve, pa na zadnje kotače, pa mašine u stražnjem bunkeru, pa ovakve fergajzere, mašine, pa hidraulične pogone, pa posve drugačije šarafe, pa ovo, pa ono...

Krajnc jest neobično udaren poeta bez poroka (ne pije, ne puši, ne drogira se, totalno je aseksualan) koji u svakom ovom poetskom 'hitu' intelektualizira i blago dramatizira s priličnom nedostupnošću vjerojatno uvjeren da o cijelom nizu tih izabranih likova kojima se služi svatko zna ili barem ponešto razumije. A u principu, svijet današnjice i čitateljstvo uopće nije zainteresirano studirati i proučavati Chubby Checkera, kneginju Klevski, Sammy Davis Jr.-a, Martina Krpana, Petera Klepca (ha-ha-ha!)... Pa tako ispada da poput Johnny Lydonove kolekcije najvećih hitova Public Image Ltd. iz 1990. može prikačiti dodatak '...so far'. Zna to Matej jako dobro da dugo, jako dugo neće biti posve razumljiv pjesnik u komercijalnom pogledu, ponekad će na uštrb svojeg ugleda ponešto i izmisliti, slagati da si nabije poneki novi šmek, ali nema iskrenijeg kad u najkraćem mogućem uvodu u ovu zbirku napiše 'Dva i pol Krajncova čitatelja se ne mogu zbuniti' ('2,5 Kranjčeva bralca se ne moreta zmotiti').

"Obligacijska pjesma o spolnosti":

niti jedan pošteni literat
neće priznati
da je sretno zaljubljen i u sretnom braku
i da ima redovne intimne odnose.
Ostavila si me, zapisati će.
Pa sam se zbog toga malo opijao,
Dnevno oko pedeset čaša vina,
Kući sam dolazio oko 3 ujutro
I nježno ti se zavalio u krevet
Da te je otpihnolo k susjedu.
Ostavila si me,
Sve si mi uzela,
Budi prokleta i sve ostalo,
Oj samoćo,
Zašto me tako mlatiš?
Niti jedan pošteni literat
Neće pisati o predigri.
Niti nakon pedeset gemišta?
Jeste li sigurni?

horvi // 13/09/2014